Popis zločinstava podravskog monstruma

Hrvatska je odahnula. “Koprivnički Dutch Schultz”, jedan od najopasnijih ljudi ovog podneblja, danas diše prosijani zrak remetinečkog kazamata. Nakon njegova hapšenja broj najtežih kažnjivih djela u zemlji dramatično je opao.

Jeste li, recimo, primijetili kad je pretučen Dušan Miljuš? Kad je Polančec bio slobodi! Je li netko na Josipu Galincu isprobavao bejzbol palice otkako je Polančec “na univerzitetu”? Nije! A što mu se desilo kad je Polančec bio slobodan? Prebilo ga kao mačku. Njih su dvojica danas zdravi k’o dren, a ni Igor Rađenović ne osjeća se lošije. Nema više ni velikih razbojstava. Ritam zločina kao da je zamro. Pa zašto to nitko ranije nije povezao?

Ukratko, hapšenje Polančeca na naciju djeluje poput “Bronhija” – lakše se diše.

Geneza zla

Otkuda je ponikao monstrum u čijem se umu rodila ideja da pod krinkom Vladinih odluka kupuje skupu struju a prodaje jeftinu? Što misle susjedi tog okorjelog prijestupnika, naizgled mirnog agrotehničara koji je danju sjedio u Vladi a noću sijao strah, zebnju i reflektore po kalničkim nogometnim stadionima, umjesto da sadi đumbir ili matičnjak? Kako se samo tako dugo i tako vješto skrivao?

Damir Polančec bio je, danas to možemo sa sigurnošću reći, jedan od najgenijalnijih i najodvratnijih likova epohe koja nije oskudijevala genijalnim i odvratnim likovima. U potrazi za odgovorima na pitanja koja muče većinu odraslih stanovnika ove zemlje, obišli smo njegov rodni kraj. Tamo smo zabilježili priče od kojih se ledi krv u žilama.

– Već kak dete bil je tak strašan da su konji rzali od straha kad bi ga ugledali – pripovijeda nam, osvrćući se bojažljivo oko sebe, Damirova susjeda Barica (62). Zamuckujući nastavlja: – Vele da je rođenu strinu potegao za nos kad ga je dojila! Mislim da sam vam time sve rekla…

Vidno uplašena, Bara je dodala kako misli da bi institucije trebale raditi svoj posao.

– A čiji će raditi, valjda ne moj! – rekla je i zapalila koliko je noge nose. Zapravo, koliko je bicikl nosi.

O tom potezanju za nos – činu u kojem se brutalna agresija na neviđen način spojila s perfidijom zloglasnih kalničkih lisica – godinama kasnije ispredale su se u Koprivnici i okolnim selima brojne crne legende. Ni Fatma Nur Dženet nije u to doba mogla vidjeti da će mali Polančec 40 godina kasnije za nos povući cijeli hrvatski narod!

Okrutnijeg tehnologa topljenih sireva Podravina vjerojatno nikad nije vidjela. S vremenom, vidjevši našu ekipu kako mirno radi, najodvažniji seljani ipak su se malo okuražili i rekli nam da će govoriti, mnogi pod uvjetom da im zajamčimo anonimnost.

– Vele da je njegova mama već prvih dana, kad je vidjela kako se mali razvija, rekla: “Tko rodi, taj i griješi” – kaže nam jedna od najbližih prijateljica njegove obitelji iz dana odrastanja. Nije ni slutila koliko je u pravu…

– Kad vam je bila školska priredba u Đeletovcu, Damir je otpuhal tupe s glave Duška Lokina! Nitko nije mogel verovat… – reći će njegova vršnjakinja, samozatajna susjeda Jasminka, koja je tek nakon duljeg premišljanja odlučila da nam kaže, kako je objasnila, Damirovu najtraumatičniju tajnu.

– Njega su vam, kak se veli, od malih nogu zvali Rumenige – kaže Jasminka. – Al ne zato kaj je bil fudbaler, kak se kasnije znal falit. Ne, nego zato kaj je od malih nogu bil rumen kak begonija. Al ni to vam ni najgorša tajna: tajna je da on nigdar ni imel male noge – reći će ova čestita žena i otići s pogledom u kojem se zrcali strava.

“Ribu je uvek jel nožem”, dobacuje netko u prolazu. “Kopal je nos”, mumlja drugi. Dugo se o njemu, ispod glasa ali sa strahopoštovanjem, pričalo i da je “mogao oderati živa tvora i prevrnuti mu kožu kao rukavicu”.

– Metod Trobec je za njega bil humanitarac – dobacio nam je listonoša Mile, silazeći s bicikla. Vidjevši da nas je njegova priča zainteresirala, obećao nam je otkriti, prema njegovu mišljenju, cvijet Polančecove tajne. Pupoljak zla. Srce tame.

– U koliko sati završava Dnevnik? – pitao je Mile.

– U osam – rekli smo.

– Nos vam posran! – dodao je vragolasti listonoša i prasnuo u smijeh. – Jesam vas, a?

Ipak, skinuo je osmijeh s lica čim nam je, osvrćući se oko sebe, nimalo nalik na veselog poštara od minutu prije, otkrio da je Polančec još u osnovnoj školi – okaljao ruke na gradonačelnikovu kanarincu!

– Uvek vam je on ljubil perje – kaže poštar, namigujući nam zbog dvosmislice. – A kak je bil agrotehničar, još je više volel papriku!  

Na to se slatko nasmijao. Strašnu tajnu znao je, šuška se, cijeli grad, ali su se okuražili pričati tek sad, kad je čudovište konačno s one strane brave.

Zlotvor v hadezeju

– Kad je zlotvor ušel v stranku, v hadezeja, svi smo se pitali kaj je tim ljudima, kaj im je vrana mozak popila – reći će dobrodušno susjeda Ivančica, koja se od šoka i nevjerice danima oporavljala, pijući “persene”. Poštarevu priču ona je slušala s očitom napetošću, a njen kraj dočekala s osjećanjem katarze.

– Bogu fala i Gospi Lurdskoj kaj je čudoviše konačno tam di mu je i mesto – reći će Ivančica. – Sad u Vladi opet mogu prodavati skuplju struju. Pa i oni moraju od nečega živeti, kaj ne?! – dodaje Ivančica, razotkrivši nam još jednu misteriju, premda je priča počela kao trač. – Znate, Bara vam je malo bedasta…

– I kaj s tim? – upitali smo.

– Ona vam misli da institucije rade svoj posao, a radi se zapravo o tome…

– O čemu? – prekinuli smo je, sad već s više zanimanja.

– …da one prav zapraf rade Sizifov posel! – otkrila nam je Ivančica. – To zna svaki selak, ne samo u Koprivnici nego i u okolnim selima!

S tim se nismo mogli ne složiti.

U mjestu se opet upalio mrak i svi su se vratili svojim svakodnevnim obvezama, ne plašeći se da će ih u tome omesti kakav gadan lik, nalik na zlotvora koji se napokon dočepao Remetinca i koji, baš poput Billyja Kida, nikad nije do kraja nalikovao svojoj legendi, ali joj se približio na način koji ulijeva strahopoštovanje. Jadranka Kosor i Mladen Bajić kolektivni su Pat Garrett koji nam je vratio osjećaj nacionalnog ponosa i normalnu cijenu kilowattsata. Pa tko to može platiti?!