Prljava igra

Prema službenoj propagandi, Svjetsko nogometno prvenstvo, koje se prvi put u povijesti održava na afričkom kontinentu, trebalo bi domaćinu, Južnoafričkoj Republici (JAR), donijeti jedinstvenu šansu za prosperitet, ugled i ekonomski napredak. Južnoafrički predsjednik Jacob Zuma prvenstvo je stoga nazvao “najvećom marketinškom šansom ikad”, a šef organizacijskog odbora prvenstva Danny Jordaan “drugim oslobođenjem”. Vlada JAR-a potrošila je šest milijardi eura na gradnju 20 novih stadiona, superluksuznu željeznicu, tematske parkove i brojne druge sadržaje, a cijeli događaj, kažu, trebao bi zemlji sa 49 milijuna stanovnika i 35-postotnom nezaposlenošću donijeti i 415 tisuća novih radnih mjesta.

No, ovo prvenstvo prije svega temeljito razotkriva eksploatatorsku spregu globalnog biznisa, vlasnika nogometnog prvenstva FIFA-e i lokalne politike, kao i pomno razrađene motive zbog kojih je baš ta, a ne neka druga država odabrana za domaćina.

Kontinent “otvoren za posao”

Osnovi je motiv prodati Južnoafričku Republiku kao tržišno isplativ proizvod i zemlju otvorenu stranom kapitalu. U tu je svrhu osnovano javno-privatno partnerstvo Brand South Africa sastavljeno od predstavnika vlade, te domaćih i stranih kompanija, uključujući i službene sponzore prvenstva, s ciljem da se pošalje poruka kako je cijeli kontinent “otvoren za posao”. Kako kaže Raj Patel, ekonomist s američkog sveučilišta Berkeley i južnoafričkog KwaZulu Natal, “FIFA je enormno moćna organizacija koja je vladu JAR-a instruirala kako da reorganizira zemlju da ona postane što više business-friendly“; toliko moćna da joj je ta vlada poklonila milijarde eura za događaj od kojeg će profitirati isključivo ona i njezini globalni sponzori.

Kako te instrukcije izgledaju pokazuje činjenica da je vlada JAR-a desetke tisuća ljudi deložirala iz straćara u kojima žive kako ne bi kvarili raspoloženje potencijalnim ulagačima i turistima. Iako su deložacije u zemljama istoka i juga uobičajena pojava kada se organiziraju sportska natjecanja, u JAR-u su one daleko očiglednije, budući da čak deset milijuna stanovnika živi upravo u divljim naseljima u gradovima, pa ih je vlada mogla samo premjestiti nekoliko kilometara dalje od stadiona, zabavnih parkova, željezničkih stanica i novih autoputova. U JAR-u je potražnja za stanovima 200 tisuća jedinica godišnje, a zemlja je zbog deset tisuća demonstracija koje se godišnje organiziraju upravo zbog tog problema, dobila nadimak “prijestolnica protesta”. Nedostatak stambenog prostora, izazvan prije svega ruralnim egzodusom zbog nepravedne raspodjele zemlje tijekom apartheida, toliko je akutan da su i neposredno prije prvenstva, daleko od očiju javnosti, građani zatrpavali sudove tužbama protiv države i njezinih poslovnih jataka koji su ih prisilno preseljavali. Zbog novog stadiona blizu Blikkiesdorpa, “limenog naselja” u Cape Townu, deložirano je 20 tisuća ljudi, a stadion je, iako ocijenjen kao “financijski i socioekonomski” neisplativ, na inzistiranje šefa FIFA-e Seppa Blattera i tadašnjeg predsjednika JAR-a Thaboa Mbekija ipak izgrađen za 600 milijuna dolara, triput više od planiranog. Kada su ljudi reagirali blokiranjem cesta, policija ih je rastjerala gumenim mecima, a UN-ova izaslanica za adekvatno stanovanje Raquel Rolnik u svom je izvještaju prozvala privatne zaštitarske kompanije koje na ulicama provode popise stanovništva i deložacije.

Prije tri godine, pak, vlada je u Nelspruitu zatvorila nekoliko škola blizu lokacije novog stadiona Mbombela, a njihove su prostorije korištene prvo kao uredi građevinske kompanije, a sada FIFA-e. Zamjenske škole otvorene su tek nedavno, a cijeli slučaj drmao je tamošnjim medijima zbog korupcije koja se oko stadiona isplela i zbog osam nerazjašnjenih ubojstava osoba povezanih s izgradnjom. Deložacije u JAR-u imaju posebno teško povijesno značenje, jer su one tijekom apartheida korištene kao segregacijska mjera, baš kao i zabrana javnih okupljanja i prosvjeda, koji su s krajem apartheida 1994. izboreni kao jedno od prvih prava crnačkog stanovništva, a sada su također zabranjeni.

FIFA je, osim toga, nametnula cijeli niz pravila kako bi osigurala da od prvenstva profitiraju jedno ona i njezini sponzori: uvedene su takozvane zone isključenja za ulične trgovce, jedina dostupna hrana i pića su od inozemnih sponzora, majice, maskote i ostali suveniri proizvedeni su izvan JAR-a, a smiju ih prodavati isključivo strane kompanije, dok se stotinjak odvjetnika brine da nitko ne prekrši ekskluzivitet FIFA-e na autorska prava suvenira. Vlada je FIFA-i prepustila cijele zone oko stadiona u kojima ne važe lokalni porezi i zakoni, ima i vlastitu parapoliciju, a novinarske akreditacije sadrže klauzulu koja zabranjuje “blaćenje ugleda” FIFA-e. Sve to zajedno svjetskoj bi nogometnoj federaciji, u ovim recesijskim vremenima, trebalo donijeti zaradu od 1,2 milijarde eura, plus još milijardu od medijskih prava.

Klasni apartheid

Za razliku od njih, građani JAR-a dobili su privremenu suspenziju građanskih prava, 50 tisuća privremenih poslova na određeno vrijeme, u prosjeku plaćenih 100 dolara mjesečno, polovicu zakonskog minimalca, te 60-ak ad hoc sudova kojima je cilj brzinsko kažnjavanje kriminalaca koji maltretiraju turiste, a svakoga tko se protiv ovim mjerama proglašava se nacionalnim izdajnikom i “afropesimistom”. Provedena je urbana gentrifikacija, odnosno izmještanje sirotinje kako bi se grad “uljepšao”, a cjelokupna infrastruktura, kao uostalom i utakmice, većini će stanovništva ostati nedostupna, a nakon prvenstva i potpuno beskorisna.

Stoga ne čudi da su aktivisti zaključili da je u JAR-u klasni apartheid zamijenio onaj rasni, što se dobro vidi iz podatka da je od 1994. prosječni prihod bijelaca, koji čine deset posto stanovništva, porastao za 24 posto, dok je onaj crnaca pao za jedan posto, unatoč stvaranju crnačke srednje klase povezane s vlašću. Štoviše, životni vijek crnaca smanjio se u tom razdoblju za 13 godina, svakako ne samo zato što je šest milijuna zaraženo HIV/AIDS-om, a diskrepancija između UN-ovog indeksa ljudskog razvoja i BDP-a tolika je da je JAR prema Gini koeficijentu druga zemlja na svijetu po nejednakosti. Možda najžalosnija demonstracija te nejednakosti moglo bi biti paralelno Svjetsko nogometno prvenstvo siromašnih, u organizaciji tamošnjeg udruženja stanovnika straćara Abahlali baseMjondolo, koje će ovih dana prosvjednim maršem tamo pozvati i predstavnike vlasti i FIFA-e.

SP daje novi zamah privatizaciji

Svjetsko nogometno prvenstvo kruna je neoliberalnih reformi koje je vladajući Afrički nacionalni kongres (ANC) počeo provoditi još 1994. Naime, ANC je na vlast došao zahvaljujući razvojnom programu kojemu je proklamirani cilj bio riješiti probleme stanovanja, vode, struje, obrazovanja, reforme zemlje i dokidanja diskriminacije, i to kombinacijom aktivne uloge države i jačanja konkurentnosti. No, program je sadržavao i mjere koje su ojačale dominaciju lokalnog kapitala u rukama bijelaca, koji su profitirali od jeftinog rada u doba apartheida, a nedugo zatim provedeni su i otvaranje globalnom tržištu, liberalizacija tržišta rada, smanjenje javnih ulaganja i forsiranje izvoza sirovina nauštrb proizvoda s visokom dodanom vrijednošću. Privatizirana su gotovo sva javna poduzeća i rudnici mineralnih bogatstava, a upravo ovih dana vode se žestoke polemike oko namjere vlade da privatizira i monopolističku telekomunikacijsku i energetsku kompaniju, čemu bi simbolički zamah trebalo dati upravo Svjetsko nogometno prvenstvo.