Prvo osuditi zločince, a onda postaviti spomen-ploču
Ideju o obilježavanju spomena na žrtve logora Lora, bivše ratne luke Jugoslavenske mornarice u Splitu, koja je 1992. postala sjedište hrvatske Vojne policije i stratište za brojne srpske i crnogorske civile i vojnike, ovih je dana iznio Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava. Kaže da bi na taj način barem bio vraćen dio duga mučenima i ubijenima, te kako bi to bio pokazatelj odrastanja Hrvatske i duhovnog zdravlja nacije. Pusića je ohrabrila i reakcija predsjednika Ive Josipovića na tu temu.
– Spreman sam podržati postavljanje spomen-obilježja u čast osobama koje su devedesetih godina pripadnici Hrvatske vojske mučili i ubijali u bivšem vojnom zatvoru Lora u Splitu. Svaka žrtva zaslužuje poštovanje i počast – rekao je Josipović. S njim se slaže i bivši predsjednik Stjepan Mesić, koji ne vidi zapreke da se na primjeren način obilježe mjesta stradanja ljudi koji su bili žrtve hrvatske strane.
Dok aktualni političari smatraju kako će Hrvatska tim činom pokazati da se zna nositi s vlastitom prošlošću, Tonči Majić, predsjednik Dalmatinskog komiteta za ljudska prava u Splitu, koji se godinama bavi splitskim ratnim zločinima, ima drugačije gledanje. Podršku političara istraživanju ratnih zločina smatrao bi iskrenom da ne živimo u državi u kojoj Državno odvjetništvo i pravosuđe bez pogovora slušaju politiku. Kao primjer navodi da u dvadeset godina još uvijek nema pravomoćne presude za smrt više od dvadeset logoraša u Lori. Također, kako kaže, politika je dopustila da Državno odvjetništvo u procesu “Lora 2” potrati četiri godine na ispitivanje samo dvoje svjedoka. Optužnica godinu i pol čeka kod suca koji nikako da zakaže početak suđenja.
– Siguran sam da bi većina logoraša bez razmišljanja podržala Pusićevu zamisao. No, Dalmatinski se komitet nije našao u svemu tome, jer to nije naš način rada. Mislim da je na ovim prostorima uputnije čuvati sjećanja kako tko zna i umije, u srcima, knjigama ili umjetničkim djelima, jer balkanski se kamen definitivno nije pokazao dovoljno čvrstim i trajnim materijalom za tu svrhu – kaže Majić.
– Problem je što na ploči uopće napisati. Pravomoćna presuda potvrdila je pred pet godina da su u Lori ubijena samo dva civila, a da je mučeno njih 20. To je tek dva posto od preko hiljadu ljudi koji su maltretirani u Lori i od kojih je više desetaka ubijeno. Napišete li da je mučeno 20 ljudi, a ubijena dvojica, relativizirate ono što se tamo desilo. Istovremeno, nemate pravo uklesati ništa više od toga, jer je samo to pravomoćno presuđeno. Sudski nije utvrđeno da je tu izmasakrirano, odvedeno izvan logora i ubijeno metkom u potiljak 11 crnogorskih rezervista. Hoćemo li doklesavati ili postavljati potpuno novu ploču kad se to pravomoćno utvrdi? Isti problem nastat će i kad se okonča suđenje za mučeništvo četrdesetak bosanskih civila, od kojih je više od polovice pobijeno – kaže Majić.
– Nije mudro graditi spomenike, postavljati ploče ili po nekome nazivati ulice u zemlji gdje nikad nije bilo političkog kontinuiteta. Bijes polusvijeta iskaljuje se ciklički na simbolima, pa će spomenici i ploče po tko zna koji put biti devastirani i uništeni, a sve što imamo od toga nova je bol za srodnike i one koji suosjećaju sa žrtvama – zaključuje Tonči Majić.