Rituali pomirbe buržoaskih “naroda”

Sa svih državnih strana, onih Evrope i Balkana, točnije zemalja članica EU-a i državica čija bi rukovodstva to htjela biti, stižu pohvale dobrosusjedskoj politici hrvatskog predsjednika Ive Josipovića. Novinski komentatori, doduše svaki za svoju “urođenu zajednicu”, zovu ovaj već uhodani zapadnobalkanski karavan pomirbe, u čijem centru je trenutno Josipović, a sutra bi mogao biti Tadić, pa slovenski predsjednik – neki regionalni Bošnjak ima najmanje izgleda – trijumfom realne politike. Razmislimo zato još jednom što se to u nas danas naziva tim, nekada kritici podvrgavanim, a danas “pragmatički” slavljenim imenom?

Inscenacija je poznata: na mjesta stradanja “triju naroda” u BiH, dakle sviju, kako ide logika ove specifične proizvodnje općenitosti, dolaze visoki predstavnici naroda i vjera, sada već i sami od sebe, bez patrona iz tzv. međunarodne zajednice, priznajući jedni drugima dostojanstvo “tuđih” mrtvih. Za žive duše još se pregovara. Nadpolitička zastupstva, koja potpuno otklanjaju političke uzroke sukoba, pa onda i kritiku politika koje tako dobro, u ratu i bez njega, proizvode svoje žrtve, na svim stranama, izvode rituale pomirbe. Kome su oni namijenjeni? Političkim klasama? Sigurno ne. Ta one su oduvijek pomirene. Dokaz? Bez obzira na doseg dogovora Tuđmana i Miloševića, zapitajmo se: koliko je političara, koji žestokim riječima, iz salonske pozadine, vode “svoje” narode, poginulo u sukobima? Pokoji stranački organizirani ekstremistički četnik ili ustaša, te muslimanski ekstremist, koji je ozbiljno shvatio i provodio u praksi fašističku obnovu malih velikodržavlja. Većina iz stranačkih i vojnih vrhova, kojoj su rituali smrti dragi, dobro je izbjegla neritualnu pogibiju.

Je li onda pomirba namijenjena poslovnim elitama, kako lijepo zovu naše kompradorske lumpenburžoazije, povezane sa svjetskim centrima kapitalske moći, te nositelje rubnog kapitalističkog lumpenrazvoja? Ta te strukture su na ratnom profiterstvu i suradnji, u kojoj su razvlastile i podvrgle eksploataciji “svoje” radnike, i nastale! Benzin, oružje, cigarete, humanitarna pomoć, pretvorbe valuta, piramidalne novčane prijevare – to je pravi sadržaj njihovih akumulacija, koje najčešće nisu bile prvobitne. I taj soj trebao bi ljubiti grobnice u ratu izginulih? Zbilja ima i zašto. No, tako bi valjda udžbenici narodnog zdravlja, kad bi takvi danas postojali, definirali patološku motivaciju ljudskih djela.

Sad kad smo si ponovili poznato, dakle kome rituali pomirbe nisu namijenjeni, trebamo dati i neki pozitivni odgovor na “zagonetku” njihovog postojanja. Tu će nam pomoći već naslućen zaključak, da pomirba spada u stupove vladajuće ideologije normalizacije rubnog kapitalizma, na svim stranama. No, ta vladajuća ideologija nije i ideologija vladajućih. Oni su se, još negdje prije desetak godina, očito odrekli ekskluzivističkog nacionalizma, a u ime spontane ideologije priključka neoliberalnom konceptu EU-a. Samo tako moguće je shvatiti da nas iste desničarske sile, u neprekinutom ideološkom kontinuitetu, najprije “osamostaljuju”, da bi nas sad “integrirale”.

U tom procesu postoji moment koji nije paradoksalan – razvlaštenje radničkih klasa. Koje bitno drugačije izgledaju na svom ulazu u tranzicijski pretvorbeni stroj negoli sad, na izlazu iz njega. Stenografski: lideri triju nacija (shvaćeni simbolično, šire od trenutnih ovlasti trenutnih predsjednika), koji se tako mučno dogovaraju oko demografskih posljedica svojih politika, vrlo su složni u promjeni radnog zakonodavstva. Koju, svaki prema “svojima”, vrše u na dlaku istom smjeru, bez da se zato moraju sastajati.

Pomirba je, dakle, namijenjena “domorodačkom pogledu”. To je ideologija elite “korijenaša”, koji to nisu, namijenjena identitetskom ukorjenjivanju, čitaj političkom neutraliziranju tzv. nižih slojeva. Izraz “korijenaši” preuzeo sam iz pjesme Srđana Sahera “Da imam koren, a ne dve noge”, u kojoj su i ovi stihovi, na zagrebačkoj kajkavskoj ekavici: …zavičaj svemu kraj / hudo me gleda to kamenje / je bome bolje je / svima su vratili korenje.

A ti niži slojevi, koji se opet sve teže daju identitetski ukorijeniti, nekad su, ne tako davno, bili široke narodne mase. Bili su oslobođeno ljudstvo, koje se ne da nacionalno, socijalno i ljudski zatirati, ni od “svojih” ni od “tuđih”. Bili su radni, a ne etnički narod, ljudstvo koje je moglo, u socijalističkoj revoluciji, dovesti u pitanje sve, pa i svoj neljudski opstanak. A danas mu govore da ne smije transcendirati zatupljujući i zaglupljujući kontekst tzv. nacije-države, već da te tvorevine treba međusobno miriti. Riječima partizanskog umjetnika Ferda Kozaka: “‘Narod’ koji je sjedio u salonu, stvarno je umro i više neće ustati. Da živi stvarni, do sada prezirani, posramljeni i trpeći Narod!”

Trebalo bi se ponovno sjetiti i Lenjinova učenja, kako su u svakom pojedinom narodu dva naroda: “narod” buržoazije i radni “narod”. Posljednji u smislu puka, ljudstva. Ali ne kao izvora formalne političke reprezentacije – ljudstva države – već kao ljudstva proleterske borbe, koje je ta borba sama. Tek narod shvaćen kao neidentitetsko ljudstvo može dobiti novi, revolucionarni sadržaj. Pa onda postati i pojmom naroda u internacionalnoj perspektivi. Koji može misliti i pisati kao Bogo Flander, još jedan zaboravljeni partizanski umjetnik: “Braćo, u rukama držimo sudbinu naroda. Ali i mi kujemo budućnost svijeta. Svih ljudi. Dio smo velikog bratskog naroda, koji se zajedno s nama bori da izbavi čovječanstvo.”

Takvo “pomirenje” postojeći poreci i njihovi predsjednici sigurno ne žele.