Salto Vesne Pusić

Dakle, to zbilja ne možeš nazvati drukčije nego orkanskom burom u čaši vode. Jedna     bezazlena tema, koju bi svi kolporteri s prezirom zaobišli birajući foršpan za prodaju novina, uzvitlala je toliko strasti u Saboru da to jedva možeš pojmiti. Stvar je tim neobičnija što su se kao glavni akteri te saborske tutnjave pojavili dvoje valjda najsabranijih i najpromišljenijih političara među onima koji često istupaju u javnosti – Vesna Pusić i Milorad Pupovac.

Što se ispriječilo između to dvoje politički, svjetonazorski, pa i ljudski bliskih stranačkih čelnika lako je prepričati, teško razumjeti.

Vesna Pusić suprotstavila se tome da se Zajedničkom vijeću općina na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema da status pravne osobe, tvrdeći da bi se time dobila nova međurazina regionalnih organizacija, nova teritorijalna jedinica, koja nigdje drugdje ne postoji.

Da, i što onda? Davanje pravne osobnosti ZVO-u financijski bi ga ojačalo, a vjerojatno i politički osnažilo tako da bude manje ovisan o voluntarizmu centralnih državnih vlasti.

Netko nije čitao Erdutski sporazum

Ali, što to dođavola bitno mijenja na stvari ako taj ZVO ima tako slabašne ovlasti da se s mukom moraš prisjećati po čemu si posljednji put primijetio da uopće postoji?! I onda, naravno, imaš ovakvu dilemu. Da li Vesna Pusić toliko pažljivo prati rad ZVO-a da u njemu vidi neke opasnosti koje ni natprosječno informirani ne vide ili je naprosto podlegla promašenoj političkoj aritmetici, toliko omiljenoj devedesetih, po kojoj ono što se “da” manjinama mora biti “oduzeto” većini? Naravno da to nije točno. Ono što dobiju manjine ni za lipu ne osiromašuje većinu, naprotiv, u dobro uređenim državama to nju može samo obogatiti.

No, što ja to pričam. To bi Vesni Pusić puno bolje od mene objasnila nekadašnja, dojučerašnja Vesna Pusić koja je svih ovih godina, uključujući devedesete kada je to imalo prvorazredni pedagoški značaj, govorila o tome s rijetkom preciznošću i odvažnošću. U to ime i ovoj današnjoj Vesni Pusić dugujemo obranu od ishitrenih kritika, uključujući i onu Pupovčevu za saborskom govornicom, gdje je rekao da “nije bio problem priznati Kosovo, ali je problem priznati ostatke onoga što u Hrvatskoj imamo kada su posrijedi Srbi u Hrvatskoj”. Time je očito predbacio Vesni Pusić da pred autoritetom Bruxellesa i Washingtona zauzima jedan stav o osamostaljenju Kosovu, a kada tog autoriteta nema, zauzima sasvim drukčiji stav o neusporedivo nižoj razini regionalne autonomije Srba u Hrvatskoj.

Bolje da tu prijeku rečenicu nismo čuli, jer je pretjerana obzirnost i poslušnost prema zapadnim autoritetima osobina ne samo ovog ili onog nego manje-više svih hrvatskih političara. No, jedan drugi prigovor na njen račun itekako drži vodu. Ako je ovim najnovijim izmjenama hrvatskog Ustava izvršeno novo prebacivanje značajnog dijela suvereniteta Hrvatske na Evropsku uniju i nitko tu nije, uključujući Vesnu Pusić, stavio nikakav prigovor, zašto se pobogu digla ovolika kuka i motika na to što se mrvicu tog “suvereniteta” prenijelo na srpsku manjinu u Hrvatskoj? Kakav je, kvragu, tu problem?! Može ga izmisliti samo netko u čijoj se glavi dogodio takav džumbus da ovo priznanje pravne osobnosti ZVO-u poveže sa stvaranjem srpske paradržave u ratnim godinama.

I upravo se to dogodilo Vesni Pusić: da je novinari poslije njenog istupa u Saboru pitaju ne podsjeća li traženje pravne osobnosti za ZVO na stvaranje samoproglašene srpske autonomije iz ranih devedesetih. Dobro, ne može ona biti odgovorna za svaku idiotsku konstrukciju koju netko izvuče iz njenih usta, pa je razumljivo što se ogradila od ovih “drastičnih” interpretacija. Ali, jeste odgovorna za ono što je sama izrekla za saborskom govornicom, u čemu mora biti toliko faktografske točnosti i preciznosti da se ne dopusti da se na to poslije dozidava ovo i ono, a te točnosti i preciznosti nije bilo.

Kao prvo, ona za Zajedničko vijeće općina reče da je ono po Erdutskom sporazumu bilo privremeno rješenje i da se na tome ne može petnaest godina kasnije graditi “sastavni dio arhitekture države”. E, u spomenutom sporazumu stoji nešto sasvim drugo. Ondje se kao privremeno spominje samo “prijelazno razdoblje” od dvanaest mjeseci u kojem će tim područjem upravljati “prijelazna uprava”, plus još najviše novih dvanaest mjeseci, ali se sam ZVO ne tretira kao privremena institucija. Naprotiv, kaže se da će Zajedničko vijeće biti osnovano najkasnije mjesec dana prije isteka prijelaznog razdoblja, a vrijeme njegovog postojanja nigdje se ne ograničava. Dakle, ZVO ne “mijenja arhitekturu države”, kako ona veli, on jeste dio te arhitekture.

Još je dvojbenije kada Vesna Pusić tretira Erdutski sporazum isključivo kao rješenje za “izlazak iz rata”, a najdvojbenije kada ga naziva “hrvatskim Daytonom”. Dayton?! Za boga miloga, pa on definira Bosnu i Hercegovinu kao složenu državu dvaju ravnopravnih entiteta, što se u Hrvatskoj valjda više ne bi usudio tražiti ni Milan Martić da je kojim čudom oslobođen optužbe i pušten iz haške hapsane. Riječ je o promašenoj usporedbi čije konzekvence idu isključivo na dušu onome tko se takvom parabolom poslužio, dakle na dušu Vesne Pusić.

Ovako može ispasti da se politički predstavnici Srba u Hrvatskoj ispod žita zalažu za stvaranje nekakve hrvatske Republike Srpske, pa bi onda, biva, Pupovac bio hrvatski Dodik. Pa će sutra početi prijetiti referendumom o otcjepljenju, a moglo bi mu pasti na pamet, dobro ga pazite, i da zaniječe hrvatsku Srebrenicu – Ovčaru.

Patroniziranje manjina

O da, znam da sve to Vesna Pusić nije svjesno implicirala, a i ukupno saborsko ozračje bilo je takvo da je pobuđivalo sasvim drukčije asocijacije. Naime, bio je to unekoliko “povijesni” dan, kako su ga nazvali neki zastupnici, jer je Sabor pomaknuo više nego ikada letvicu manjinskih prava na način koji poznaje malo koja država, uvevši dugo traženi i isto toliko odbacivani institut dopunskog prava glasa. Ali, koliko god taj demokratski uzlet bio pojačan time što je napravljen bez nadglasavanja, konsenzusom svih većih političkih stranaka, glazuru mu kvari neprijatan dojam u sabornici da su manjine dobile nova prava jer im ih je većina velikodušno “dala” (umjesto da se pođe od toga da ona njima pripadaju). A kada netko nešto “daje”, zadržava sebi pravo i da odluči gdje će nešto malo podrezati (to je ovo poništenje pravne osobnosti ZVO-a), a gdje nešto dodati (to je traženje HNS-a i SDP-a da se i srpskoj manjini osigura dopunsko pravo glasa umjesto biranja na listama zajedno s ostalim političkim strankama). Ovo drugo bila je stvar za legitimnu saborsku raspravu, kao što je i dalje za raspravu kako će se birati “najmanje tri” srpska zastupnika kada dođe vrijeme da se i to regulira. Ali, zar u HNS-u i SDP-u, a ponajprije Vesna Pusić, nisu bili svjesni da će takva rasprava, vođena povišenim tonovima pred televizijskim kamerama, samo zahladiti hrvatsko-srpske odnose? I da će se to dogoditi prvenstveno zbog njihove neizrečene, ali evidentne teze da je do toga došlo jer su srpski politički predstavnici navodno prekardašili i traže za Srbe u Hrvatskoj više nego što im pripada.

Sada se može lako predvidjeti da će i u medijima opet zaredati tekstovi slične fele, u kojima se tvrdi da je i ovo dosad bilo previše, jer srpski zastupnici ulaze u Sabor s puno manje glasova od hrvatskih. Kako su mi ti prigovori uvijek išli na živce, ovaj put ću na njih unaprijed odgovoriti. Pa, dragi kolege, bilo bi tih glasova mnogo, mnogo više da tokom devedesetih, uz gromku šutnju puno vas, nisu protjerani i pobijeni onoliki Srbi u Hrvatskoj.