Socijalne troškove ne rezati

Sa Sinišom Zrinščakom, profesorom i predstojnikom Studijskog centra socijalnog rada na zagrebačkom Pravnom fakultetu, stručnjakom za socijalnu politiku i sociologiju religije, razgovarali smo o tome hoće li Evropska unija “puknuti” na pitanju socijalne politike i neuspjeha borbe protiv siromaštva.

Kakva je sada socijalna politika u Evropi i koliko se udaljava od socijalne države, što su u drugoj polovici prošlog stoljeća bile Njemačka, Nizozemska ili Švedska?

– Sve su se socijalne države udaljile od tadašnjih modela, jer se sve promijenilo. Teorija o razvoju socijalne države kaže da su pedesete, šezdesete i sedamdesete bile zlatne godine, a osamdesetih ili početkom devedesetih počinju mršave, zbog krize i prestrukturiranja. Ne znači da socijalne države nestaju: one će ostati, ali uz velike promjene. Jer, globalizacija, starenje stanovništva, promjene u strukturi rada, u obitelji… sve to nameće nužnost reformi. Socijalna država oslanjala se na neke procese kojih više nema. Nema više stabilnog rada, stabilne obitelji: živimo u drukčijem svijetu.

Stravične razlike unutar EU-a

Hoće li se održati sadašnja razina socijalne države?

– Teško je reći, ali ne očekujem drastične promjene. Neke se reforme događaju na području mirovina, druge na području rada, treće na području zdravstva. Dolazi do nekih rezanja, do tzv. privatizacije i prebacivanja odgovornosti s države na pojedinca. S druge strane, niz je novih socijalnih rizika i zahtjeva – najvažniji je starenje stanovništva, što traži čitav spektar novih socijalnih usluga. Po podacima o socijalnim troškovima u zapadnim zemljama, vidi se da do 2007. ili 2008., unatoč reformama i krizi, oni nisu značajnije padali, došlo je do prestrukturiranja troškova. Pokušalo se  smanjiti troškove za nezaposlene i mirovine, a zdravstveni su se troškovi zbog objektivnih trendova morali povećati.

Može li se smanjenje socijalnih pogodnosti u zemljama EU-a, što sada prijeti Grčkoj, dovesti u vezu s gospodarskom krizom ili je ono počelo s padom Berlinskog zida?

– Nema veze s Berlinskim zidom nego s globalizacijom i društvenim procesima koji su počeli osamdesetih i intenzivirali se desetljeće kasnije. Margaret Thatcher je sa svojom  neoliberalnom konzervativnom ideologijom rodonačelnik redukcije socijalnih troškova. U krizi devedesetih države su se na različite načine pokušavale nositi s promjenama. Sad na dnevni red dolaze stari socijalni rizici u novom izdanju, ali i oni kojih prije nije bilo. Kriza će sigurno utjecati na socijalne pogodnosti, teško je reći koliko i kako, to ovisi o svakoj zemlji. No socijalni programi i troškovi prvi su na udaru i prvi se režu.

Koliko gospodarski problemi i socijalno raslojavanje mogu utjecati na stvaranje kritične mase euroskeptika i osjećaj da je EU “propala stvar”?

– Ovih se dana diskutira o načinu određivanja mjere siromaštva Europske unije. Lisabonska strategija iz 2000., kasnije revidirana, postavila je princip socijalne kohezije i borbu protiv socijalne skučenosti kao jedan od stupova Unije, no pokazalo se da u deset godina ništa nije učinjeno – relativna stopa siromaštva ostala je na istoj razini. Bilo je pomaka od države do države, poput podizanja opće stope zaposlenosti, zaposlenosti žena i starijih, ali stopa siromaštva nije smanjena. Sada se raspravlja o razvojnoj Agendi 2020., kojom se odlučuje hoće li se ostati na određenju relativnog siromaštva ili ići na određenje apsolutnog siromaštva. To bi malo zamaglilo situaciju i pokazalo da je siromaštvo mali problem kod većeg dijela zapadnih zemalja. To je posljedica stravičnih razlika unutar EU-a: ono što vrijedi za jednu zemlju ne vrijedi za druge, pa je teško naći zajednički nazivnik borbe protiv siromaštva ili neke druge socijalne politike.

Ključ je u hrvatskim rukama

Pitanje sumnje u EU nije samo u domeni borbe protiv siromaštva nego i u domeni ekonomije: neke su zemlje najavile da bi se povukle iz eurozone, što je korak unazad u odnosu na dosad proklamirano jedinstvo?

– Eurozona ima problema jer kriza u Grčkoj i nekim drugim članicama izaziva posljedice. Euroskepticizam ima različite uzroke: uz tradicionalni u Velikoj Britaniji, neke grupe zemalja imaju svoju politiku. Prije nekoliko godina ustav EU propao je zbog euroskepticizma u Nizozemskoj i Francuskoj, što je bio odraz unutarnjih problema – u Francuskoj nezaposlenosti, socijalne reforme, straha pred ulaskom Turske u EU, a u Nizozemskoj ubojstva Thea van Gogha. Unutarnji problemi projiciraju se na EU i izazivaju valove euroskepticizma, ali se ne usudim prognozirati što će biti ako euro zapadne u veće probleme, neke zemlje iziđu iz eurozone ili dođe do lančane reakcije.

Koliko je socijalna politika hrvatske Vlade uvjetovana ekonomskim zakonitostima i diktatima iz Unije s jedne, a Svjetske banke i MMF-a s druge strane?

– Ne znam koga se sluša: MMF i Svjetska banka bili su devedesetih puno veći faktori. Danas utjecaj dijele s EU-om, a sada i puno različitih interesnih grupa i domaćih stručnjaka sukreira politiku. Prema načelu supsidijarnosti, socijalna politika Europske unije u jednom se dijelu koordinira, ali se zapravo odvija na nacionalnim razinama. EU je zainteresirana da povećamo stopu zaposlenosti starijih osoba i žena, da smanjimo siromaštvo i da decentraliziramo socijalne usluge, ali ključ je u hrvatskim rukama. Unija nudi indikatore, zajedničke ciljeve i modele dobre prakse, ali svaka zemlja radi što može i zna. Zapravo, reforme u Hrvatskoj su više plod (ne)snalaženja ili utjecaja manje grupe ekonomista i teoretičara nego rezultat zaokružene politike te diktata Svjetske banke ili EU-a. Uostalom, ako se uspoređuju podaci prema Eurostatu, socijalni troškovi – za obiteljsku politiku, zdravstvo i branitelje – daleko su ispod prosjeka EU-a, pa stoga nisu mjesto gdje treba rezati. O troškovima rada ne mogu ništa reći, jer postoje kontradiktorni pokazatelji i mišljenja. Smatram da prvo treba štedjeti na troškovima javne administracije i velikog broja općina i gradova, a zatim na troškovima sanacije brodogradilišta i poljoprivrede. To su mnogo veći troškovi od onih socijalnih.

Gdje je u priči o socijalnom raslojavanju u EU glas tamošnjih crkvi i zašto hrvatski biskupi nisu glasniji u osudi najavljenog kresanja socijalnih prava?

– Mjesto crkve u Europi jasno je određeno: Europa je sekularizirana. Uloga institucionaliziranih crkvi u Europi nije velika, jer su religije i crkve samo jedna od skupina civilnog društva i nemaju institucionalnu snagu i poziciju. S druge strane, crkve se ne mogu izjednačiti s drugim udrugama zbog svoje povijesne i kulturološke uloge. Lisabonski ugovor je institucionalizirao dijalog crkvi i EU, ali istovremeno crkveno-državni odnosi ovise o svakoj pojedinoj članici. Dakle, postoje različiti modeli odnosa, ali priznaje se posebna uloga crkava i uspostavlja institucionalizirani dijalog, uz ograničen utjecaj crkve u javnosti. Istraživanja pokazuju da u postkomunističkim zemljama javnost od crkve očekuje govor o razvoju demokracije, gospodarstva i etičkim pitanjima, ali ne i miješanje u politički sistem, što je ponekad teško razgraničiti. Ne znam jesu li hrvatski biskupi glasni ili zašto nisu glasni: socijalno djelovanje crkve ide preko “Caritasa”, ali i u nekom javnom zauzimanju za socijalna prava. Taj glas se često ne čuje – nekad zato što nije dovoljno glasan i jasan, a nekad zato što ta pitanja nisu medijski atraktivna, pa jače odjeknu slučajevi pedofilije od izvješća komisije “Justitia et pax” ili Centra za promicanje socijalnog nauka crkve. Podsjećam, crkva se u suradnji sa sindikatima angažirala u zabrani rada nedjeljom, što je doživljeno više kao miješanje u politiku nego kao borba za socijalna prava radnika.