Štrajk

Nakon više od godinu dana smanjivanja radničkih prihoda, najprije kroz šestpostotno kresanje plaća u državnim i javnim službama, a potom i kroz uvođenje kriznog poreza svim zaposlenima, HDZ-ova koalicijska Vlada konačno je uspjela protiv sebe čvrsto ujediniti sve sindikate. To joj je uspjelo prijedlogom izmjena Zakona o radu koje će za posljedicu imati jednostrano razvrgavanje kolektivnih sporazuma u državnom i privatnom sektoru.

Sindikati su na Vladin potez odlučili odgovoriti peticijom za organiziranje referenduma protiv izmjena Zakona, čije će potpisivanje početi 9. lipnja. Sudeći po izjavama pojedinih sindikalnih čelnika, u dvotjednoj kampanji prikupljanja potpisa građane će mobilizirati na puno široj platformi, pa će peticiju nastojati pretvoriti u izjašnjavanje protiv neoliberalnog koncepta koji, kako tvrde sindikati, pod utjecajem poslodavaca sve vidljivije zagovara Vlada Jadranke Kosor.

Sindikalne središnjice će paralelno izvršiti i pripreme za organiziranje generalnog štrajka, o čemu će razgovarati na svesindikalnom saboru 16. lipnja, a čiji bi uspjeh mogao biti puno opasniji za Vladu. Činjenica da je takav sabor posljednji put održan 2003. godine, kad je zakon mijenjala SDP-ova koalicijska vlada, također govori da su sindikalni redovi sada zbijeniji nego inače, te da je riječ o najvećem dosadašnjem sukobu sindikata s HDZ-ovom Vladom. Kako to kaže predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever, potpis građana za referendum neće značiti opredjeljivanje za lijevu ili desnu opciju, nego svrstavanje između dvije Hrvatske, one u kojoj bi bio poštovan rad te one u kojoj bi poslodavci i Vlada nametnuli neoliberalni model bez plaća i radnih prava.

Napokon ujedinjeni sindikati 

– Na svesindikalnom saboru otvorit ćemo raspravu o generalnom štrajku, a kako će biti prisutna sva sindikalna tijela, ono što se odluči moći ćemo i provesti. Ide se u pravcu izjašnjavanja članstva o podršci za generalni štrajk ili štrajk solidarnosti, a neke su se sindikalne središnjice za to već opredijelile. Premda to uvijek ne izgleda tako, sindikati su i ranije postizali suglasnost oko ključnih stvari, a sada smo odlučni razlike ostaviti po strani. Upravo je brak između Vlade i poslodavaca ono što nas je zbilo – kaže Sever.

Budući da je kolektivnim ugovorima reguliran niz prava, poput božićnica, regresa, plaćenog prijevoza, darova za djecu, dodatka na staž i jubilarnih nagrada, ali i dužeg godišnjeg odmora, naknade za noćni, prekovremeni rad te rad nedjeljom i praznikom, suština novog Vladinog prijedloga nije samo dodatno smanjivanje izdataka na zaposlene. Brojčanu vrijednost tih izdataka već je spomenuo ministar financija Ivan Šuker, kazavši kako se za prijevoz zaposlenih godišnje izdvaja 1,4 milijarde kuna, a za sve dodatke na plaću 6,3 milijarde kuna. No mogućnost jednostranog otkazivanja kolektivnih ugovora, bez ikakve obaveze njihovog ponovnog sklapanja, za sindikate predstavlja opasnost da ostanu i bez svih ostalih radničkih prava izborenih u dugogodišnjem pregovaranju te opasnost da bude uništen sam institut kolektivnog pregovaranja.

Dok je kroz proteklih godinu dana Vlada uspjela na svojoj strani zadržati dio javnosti, uperivši oštricu proračunskih ušteda primarno prema zaposlenicima državnih i javnih službi, izmjenama Zakona nasrnula je i na radnike u privatnom sektoru, gdje su radnička prava također definirana kolektivnim ugovorima u brojnim djelatnostima, od industrije, trgovine i turizma do banaka i telekomunikacija, pa čak i zaštitarskih tvrtki. Time je sama Vlada proširila sindikatima platformu za zajedničko nastupanje, što bi joj se moglo obiti o glavu, budući da je sindikalna peticija prilika i za izražavanje općeg nezadovoljstva Vladinom politikom, tako i mjerama gospodarskog oporavka koje se, unatoč inicijalnom glumljenju odlučnosti, uz komične izlike sada ne provode, dok se potonuće BDP-a za daljnjih 2,5 posto prikazuje kao veliki uspjeh.

– Zanimljivo je koliko se Vlada i poslodavci u posljednje vrijeme slažu, pa su i najavljene izmjene u sustavu poreza na dohodak išle na ruku upravo najsnažnijim poslodavcima. Poslodavci su stalno izlazili s tvrdnjom da su upravo radnička prava kočnica razvoja, a sada ih u tome podržava Vlada. Usuglasili su se oko koncepcije neoliberalnog kapitalizma, i dok se pod utjecajem krize taj koncept u svijetu preispituje, kriza je u Hrvatskoj dovela do njegovog jačanja. Razlog tome je što imamo političare i poslodavce koji su nedorasli izazovima ovog vremena. Budući da su nesposobni za pronalaženje drugih rješenja, smanjuju radnička prava – kaže Sever, navodeći da je istovremena najava ukidanja kriznog poreza samo pitanje “uzima li se radnicima s lijeve ili s desne strane”.

Sindikati su apelirali na sve skupine građana da se odazovu peticiji, a pomoć u prikupljanju potpisa zatražili su i od nevladinih udruga i stranaka. Zasad su se odazvali samo Hrvatski laburisti, dok je iz SDP-a tek poručeno kako će se suprotstaviti izmjenama Zakona. Sever navodi da će sindikati tražiti saveznike gdje je god to moguće, a što se tiče mogućnosti povratka na razgovore s Vladom, uvjet je da se prijedlog Zakona prethodno povuče iz saborske procedure.

Kriza kao izlika

Aktivist i viši asistent na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Mate Kapović dvoji o tome koliko su sami sindikati dorasli situaciji i smatra da bi oni na Vladin prijedlog morali odgovoriti generalnim štrajkom.

– Ekonomska kriza, koja je zapravo kriza neoliberalizma, stalno se koristi kao šok kojim će se opravdati daljnje neoliberalne reforme, a uz ukidanje kolektivnih ugovora tu spadaju i sve druge mjere iz Vladinog programa oporavka. Kao što je ranije u Hrvatskoj rat bio iskorišten za provođenje onakve privatizacije, tako se i sadašnja kriza koristi da bi se opravdalo ukidanje radničkih prava koje se inače ne bi moglo provesti. A kad se stečena prava jednom ukinu, više nitko ne može jamčiti da će ona biti vraćena kad kriza prođe. Socijalna i radnička prava stečena su mukotrpno i rezultat su brojnih pobuna, prosvjeda i štrajkova. Trebale su godine da se za njih izbori, vlast ih nikada nije poklonila, pa najave da bi se ona mogla vratiti ne znače ništa. Ta se prava moraju braniti i treba ići u generalni štrajk. Ovo je stvarno jak udar na radnička prava i sindikati ga, ako se stvarno žele zvati sindikatima, moraju povesti. Iako smo u Hrvatskoj u posljednjih godinu dana imali seljački prosvjed, čak i neke militantne sindikalne akcije, a u 3. maju spominjalo se radničko samoupravljanje, ne mogu reći kako će ljudi reagirati. Sindikati bi mogli odigrati veliku ulogu i u gušenju pobune – drži Kapović.

Iako priznaje da je mlaki prvomajski prosvjed Vladi mogao biti adut za daljnji nasrtaj na radnička prava, Spomenka Avberšek, predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva, uvjerava da su sindikati ovaj put odlučni.

– Nije im dosta što su 90-ih uzeli tvornice i bacili ljude na cestu. Mala skupina ljudi u ratu se obogatila, do prije godinu dana kupovali su jahte, kuće, čitave ulice i nisu dijelili dobit s radnicima. Jasno je da radnici postaju otirač ovog nemilosrdnog kapitalizma i na nama je da sada odradimo svoj posao kako bismo svakom radniku otvorili oči. Radit ćemo 24 sata dnevno da skupimo potpise i ne bojim se rezultata – kaže Spomenka Avberšek.

Lesar: Kad izađemo iz krize, radnici neće imati ništa

Predloženim izmjenama Zakona o radu Vlada je propisala mogućnost otkazivanja svih kolektivnih ugovora s otkaznim rokom od mjesec dana, bez obzira na to jesu li bili sklopljeni na određeno ili neodređeno vrijeme. Nakon otkazivanja ugovora, moguća je njegova produžena primjena do sklapanja novog, no najduže šest mjeseci. To znači da će, ukoliko se sindikat i poslodavac u tom periodu ne uspiju dogovoriti, poslodavac moći jednostrano propisati pravilnik o radu.

– U tako predviđenom procesu dogovaranja nema ničega što bi poslodavca prisililo da sklopi kolektivni ugovor, pa sindikati mogu jedino posegnuti za generalnim štrajkom. Ako nema otpora sindikata i štrajka, poslodavac nema razloga pristupiti pregovorima. Vladin prijedlog je naprosto ludilo. To nije potez koji je donijela Vlada, nego su to odlučili kapitalisti i Hrvatska udruga poslodavaca, a Vlada ga je provela. Nakon ovoga ostaje jedno jedino radničko pravo – na minimalnu plaću od 2.840 kuna, tako da kad jednom izađemo iz krize radnici neće imati ništa. Trebat će nam najmanje deset godina da se vrati sadašnja razina prava, i to uz štrajkove, prosvjede i druge teške metode radničke borbe – kaže saborski zastupnik Dragutin Lesar, čiji su Hrvatski laburisti odlučili podržati sindikalnu peticiju za referendum, a u Saboru tražiti odgađanje rasprave o izmjenama Zakona do okončanja peticije.