Tomčevi zakoni
Čovjek se rađa, u stvari, cijelog života, sve do smrti.
dr. Zdravko Tomac u glasilu katoličke mladeži “Mi”
Zdravko Tomac jednog se dana rodio lagano užasnut. Boraveći u Titovoj rezidenciji u Baranji, stao je na vagu i sa zaprepaštenjem otkrio kako ta naizgled pitoma naprava pokazuje – deset kilograma manje! Vaga je bila namještena za Jovanku, ličku Pepeljugu. Bacivši oko na brojčanik, pomislio je kako griješe svi oni brojni antikomunisti koji tvrde da je zločesta satrapova supruga težak slučaj. Stvar je, konstatirao je, puno gora: ona želi biti laka žena!
Zdravko Tomac ostao je toga dana – povjerit će 40 godina kasnije Tončiju Vrdoljaku – prvi put u životu istinski osupnut spoznajom koliko daleko može ići udvorništvo.
Vrativši se u Zagreb, na mučni rad u Vilu Weiss, u kabinet Jakova Blaževića, bio je to skroz drugi čovjek. Nije tu više bilo ni traga od onog dobrodušnog, naivnog zanesenjaka, rumenog slavonskobrodskog komsomolca. Mnogi manje pametni ljudi na vagi mjere brašno ili krvavice, ali doktor Tomac ne bi bio doktor Tomac da vagom nije uspio izvagati sam – boljševizam. Uočio je još jedan paradoks. Što krivlji brojčanik, to točnija izmjera!
To bi se moglo nazvati “Tomčev specijalni zakon devijacije socijalističkih sobnih vaga”.
Kriva baždarenja
Potreseni profesor nije to rekao, ali s visokim stupnjem pouzdanosti možemo pretpostaviti kako mu je Jakov Blažević, perfidan kakav je bio, u dugim godinama suradnje koje su slijedile nakon ove traumatične epizode, točio galone viskija, čime je volio okrutno mučiti svoje suradnike.
Ipak, Tomac ne bi bio Tomac da se nije pobunio. Ne, nije on išao toliko daleko da bi Blaževiću rekao: “Rasola ne tražim niti bih ti ga dao!”, niti je to htio iskušati sa sodom bikarbonom – to bi bilo nekako nejunački – niti je kazao: “Priznajem samo sud svoje rakije”, ali je smjelo zavirio u dno čašice, znajući dobro kolike je ona pokopala i u crno zavila!
Kada mu je Jakov Blažević okrenuo leđa, Zdravko Tomac je istražio njene dimenzije i zaprepašteno ustanovio da je ta mala, naizgled nevina čašica viskija, baždarena na jedan jedini – decilitar. Udvorništvo, pomislio je Tomac, poneki put stvarno zalazi u sferu paranormalnog iskustva: ispijaš s nekim komunističkim glavešinom galone viskija, a čašica ti uvijek pokazuje samo jedan decilitar?!
To bi se moglo nazvati “Tomčevim općim zakonom devijacije čašica u komunizmu”.
Idućih godina doktor Tomac specijalizirao se za otkrivanje sličnih krivih baždarenja. Uočio je, recimo, da lovci Titu krivo prikazuju agregatno stanje jata pataka na koje bi Tito pucao (gle, mrtve a lete!) i brojne druge fenomene i zastranjenja. U njemu je snaga spoznaje i katarze rasla poput lavine. “Postupno sam shvaćao prevaru komunizma i počeo sam se mijenjati. Tek u poznijoj životnoj dobi napustio sam lažne zvijezde vodilje i pronašao sam istinsku zvijezdu vodilju u Isusu Kristu. Shvatio sam da je ljubav prema Bogu, pretpostavka za ostvarivanje ljubavi čovjeka prema čovjeku. Međutim, što je vidljivo iz moje knjige, smatram da Bog daje slobodu čovjeku a onda i odgovornost, da čovjek ima mogućnost izbora i dobra i zla i da se Bog ne miješa u konkretne odluke čovjeka-pojedinca nego da za svoje odluke odgovornost snosi sam čovjek.”
Bog se, na primjer, nije želio miješati u to kako doktor Tomac popravlja getribu na svom “moskviću”. No izvan Partije, u kojoj je bio disident, nije mogao biti ni slučajno, jer je Partija imala nešto skučeniji nazor na svijet nego što ga ima Gospodin Bog. Zato je dr. Tomac morao biti disident.
“U socijalizmu sam bio disident”, reći će “Slobodnoj Dalmaciji”. “Praktički petnaest, šesnaest godina sam bio disident unutar SK. Pokušavali su me izbaciti iz SK, ali se nisam dao”, pojasnit će Tomac kao potpredsjednik Hrvatskog sabora i član SDP-a, u “Novom listu”.
Piti ili ne piti
Bio je to težak i neizvjestan život. Njegova egzistencija, kao na granici, nalik mrtvoj straži, bila je obilježena stalnim mukama čiju su jezivu rutinu smjenjivale tek povremene zastrašujuće torture. Doktor Tomac je, recimo, 1974. godine bio prinuđen pisati – ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Pisanje ustava je tipična disidentska djelatnost koja je dr. Tomca često vodila do same oštrice noža.
“Cijeli sam život patio od hamletovskog sindroma biti ili ne biti”, reći će, opisujući Golgotu olovnih godina, koju je preživio samo zahvaljujući tome što mu je šačica dobrih ljudi našla sigurnu zavjetrinu. Bio je to mali ali skroman kabinet predsjednika republike. Tamo je Tomac pisao knjige (“Kako sam tražio crvenu rit” i slična djela), akademske rasprave o zločinačkom komunalnom sustavu i proživljavao mnoge druge napete i uzbudljive avanture.
Posvuda oko sebe nalazio je nove dokaze koliko daleko su spremni otići ti mračni zaplotnjaci, i nije mogao doći sebi. Kako nije mogao doći sebi, često bi bivao van sebe. Prvi put otišao je van sebe – katolici to zovu raptus – kada je doživio prometnu nesreću.
Od onda do danas još se nije vratio, ali se nadamo da će nas, ako se to dogodi, pravovremeno obavijestiti, jer nacija ne smije ostati prikraćena za spoznaju još jednog tako važnog paradoksa.