Usta puna znoja

Hrvatska premijerka Jadranka Kosor uvela je radnu obavezu i proglasila permanentnu radnu akciju, a dok se radi – nema priče! Sve što se ima čuti su radosni udarci pijuka o žilave stijene, toptanje kolica napunjenih zemljom i šljunkom, složni marš udarnika i povremeni verbalni rafal komandira smjene: Tišina u stroju! Ambijent treba odgovarati sažetoj definiciji socijalističkoga optimizma što ju je slavni Georgij Viktorov isporučio prije skoro tri desetljeća: Nema odmora dok traje obmana!

Gospođa Kosor zabranila je svojim ministrima da ovoga ljeta koriste godišnje odmore. “Svi moramo raditi cijelo ljeto jer je situacija teška!” izdiktirala je novinarima, a ovi će to prenijeti neodgovornoj gomili koja ovih dana ulaže potpise za referendum protiv izmjena Zakona o radu i ukidanja socijalnih prava. Zlobnici s portala Index.hr podsjetili su da je slična parola bila u optjecaju i uoči lanjske turističke sezone. Izjava je tada doslovno glasila: “Ovoga ljeta do kasno će gorjeti žarulje u uredima Banskih dvora!”

Raditi, a ne pizditi

Od sjaja tih žarulja premijerki se valjda upalila lampica, pa je par dana nakon energičnoga javnog istupa otkazala već zakazanu sjednicu Vlade i odjezdila u pravcu Bola, opremljena novim sandalama, slamnatim šeširom i kremom s visokim faktorom zaštite od sunčevih zračenja. Kompletan ministarski pogon, dok su žarulje u kabinetima neumorno gorjele, slijedio je šefičin svijetli primjer: Šuker je završio u Crikvenici, Polančec na Krku, Kalmeta i Šeks u Petrčanima, Milinović na Viru, Biškupić na Braču…

Moguće je, na žalost, da gospođa Kosor ove godine misli ozbiljno. Dok brusi sjekutiće tezom kako je samo mukotrpnim pregalaštvom moguće zemlju izvući iz ekonomske katastrofe što ju je zadesila, možemo biti sigurni da se nikada nije susrela s čuvenim maksimama irskoga revolucionarnog mislioca Stuarta O’Neilla. Jedna od njih glasi: “Štetočina je za zajednicu najkorisniji kada ljenčari.” Ništa manje eksplicitan u pogledu predanosti radu nije bio ni poznati talijanski socijalni psiholog Claudio Battistelli: “Tek kada pređe s riječi na djela bezumnik postaje društveni problem.” Da se ovu dvojicu pita, članovi hrvatske vlade – ukoliko doista žele pridonijeti općem dobru – morali bi imati godišnje odmore u trajanju od dvanaest mjeseci.

Jadranka Kosor, međutim, progovara kao radoholik s nacionalnim bremenom na plećima; usta su joj puna znoja i drugih tekućih problema. Na vijest da se vođa opozicije Zoran Milanović pridružio sindikalnom zahtjevu za referendumom, napala ga je optužbom kako “Vlada mora uprijeti da mu osigura plaću”, jer gospodin parazit, eto, “prima svoju sigurnu plaćicu” bez obzira koliko radio, “odnosno ne radio”. Ovaj joj nije ostao dužan: primijetio je da mu plaću ne osigurava Vlada nego to čine hrvatski radnici i porezni obveznici, te da on uredno otplaćuje kredit za stan, “dok je nekima stan bio poklonjen”.

Zdravorazumski bi se dalo zaključiti kako premijerka proziva šefa opozicije jer dangubi umjesto da radi svoj posao, a taj je da ruši njezinu vladu. U tom bi slučaju čak dobrim dijelom bila u pravu, ali ona ima na umu posve drugu poruku: Raditi, a ne pizditi! Valja zasukati rukave, a ne u dokolici podrivati radne napore Vlade i dobronamjernih subjekata! Nitko se u Hrvatskoj neće baviti politikom dok moramo zemlju izvlačiti iz krize! “Svi na posao” je poziv da postrojimo jezike za zube: stanje je takvo da svako odstupanje od “jedinstvenoga kursa” predstavlja parazitizam. U manje živopisnim vremenima Josif Aleksandrovič Brodski po istoj je matrici bio poslan na višegodišnju robiju.

Makar neusporedivo opasnija, Jadranka Kosor s ovom “antipolitičkom” inicijativom ukazuje se kao kopija Milana Bandića iz njegove najbahatije faze, kada je na svako neugodno pitanje ili izraz sumnje odgovarao s “Idemo delati!” (u prijevodu na južnjački: “Dosta sranja!”), a sve koji nisu bili raspoloženi da “idu delati”, tj. da drže začepljene gubice, smatrao prezira vrijednim nametljivcima. U međuvremenu je Bandić politički rashodovan, pa opstaje kao olupina na vlasti, ali živa ideja i dalje pulsira: taj još uvijek vjeruje u marksističku tlapnju da će rad od njega stvoriti čovjeka.

U premijerkinu slučaju, bizarni paradoks je što se apologijom rada i retorikom raspištoljenog udarništva nastoje diskreditirati upravo zahtjevi radnika, i to do mjere da ih se prokaže kao protudržavno djelovanje. Zoran Milanović tu je potpuno u pravu: četiri stotine prosječnih radničkih dohodaka trebalo je ubaciti u proračun da bi država Jadranki Kosor poklonila stan, gdje će ona – u papučama i kućnoj atmosferi – planirati kako da državu liši tereta parazita. U cijenu je, sjetimo se, bio uključen i jedan ljudski život, pošto je mlađi od braće Drobac počinio samoubojstvo nakon što su ga istjerali iz vlastitoga doma.

Mobilizacijska sirena i samaritanski usklik vrhovne trudbenice jesu, dakle, gola laž: proglašenje permanentne radne akcije nije ništa drugo nego izraz žudnje za permanentnim izvanrednim stanjem. A tu su, zna se, u igri samo palijativne i neizbježne mjere koje nisu podložne diskusiji. “Neodloživ posao” koji se mora obaviti zbog nacionalnog spasa ima samozaštitnu svrhu, jer podrazumijeva suspenziju kritike i političke borbe.

Odjeb pismenim putem

Budući da od previše posla ne stiže razmišljati, predsjednica Vlade to zapravo i ne krije. “Nema čarobnog štapića, nego puno mukotrpnog i teškog rada”, kaže. “Nikakva promjena na političkoj sceni ili u vrhu Vlade ne može tu ništa promijeniti.” I pošto “nikakva promjena” političkoga tipa ne može “ništa promijeniti”, ostaje jedino “rad”, težak i mukotrpan, kao aktivnost koja će jamčiti da se neželjena promjena ne dogodi.

Jadranka Kosor, kao i svaki neprosvijećeni ovisnik o moći, osjeća da je izvanredno stanje jedini izvor njenog političkog legitimiteta, a budući da ono mora biti trajno, permanentan je i status područja zahvaćenog krizom: krizno se žarište pretvara u krizno zgarište. Mada nepriznata, stvarna politička ambicija Jadranke Kosor nije da zemlju izvuče iz krize, nego da je sve vrijeme iz nevolje “izvlači”, a to može samo ako kriza nikada ne prestaje.

“Mukotrpni rad”, po mogućnosti što duži, jest prema tome njezin “čarobni štapić”, ili barem čarobna floskula; tipično šarlatanskim manevrom naumila je svoju političku dužnost pretvoriti u spasilačku misiju, a kao logičnu posljedicu zamrznuti politički život, dijeleći opoziciji i sindikatima etikete nacionalnih izdajnika i parazita. Juriš u nove radne objede!

(Napose što se retorika lažnog radoholizma divno uklapa u ideološke šablone kapitalističke prisile, prema kojima trebamo što više raditi da bismo što bolje živjeli, a bolji život podrazumijeva manje rada. Kada se privedu elementarnoj logici, parole liberalnog kapitalizma imaju poznatu orvelovsku aromu: S više rada do manje posla! Dozvolite da vas cijedimo kako ne biste bili iscijeđeni! Ali to je donekle druga tema…)

Rezultat je u svakom slučaju nadmašio očekivanja. Sva je prilika da pola milijuna hrvatskih radnika ozbiljno shvaća apel predsjednice Vlade kako je došlo vrijeme da se krvavo radi i zdušno šuti, pa su joj – skupljajući potpise za referendum protiv izrabljivačkoga Zakona o radu – odjeb odlučili uputiti pismenim putem.