Vjesnici goreg sutra
Uoči skoroga 70. rođendana “Vjesnika”, bilo bi prigodno donijeti svečarski rezime o povijesti jednog od najstarijih dnevnih listova u Hrvatskoj – pogotovo s obzirom na malen broj preživjelih mu vršnjaka i starijih – no, umjesto toga, pažnju kudikamo jače privlači krajnje zrela mogućnost da za koji dan upokojimo i njega. Pa, dok ne podlegnemo konformističkoj privlačnosti floskule “o mrtvima sve najbolje”, radije se osvrnimo na uzroke spomenute kataklizmičke perspektive iz kuta društva koje bi time definitivno, sad i fizički, ostalo bez ijednog tiskanog informativnog dnevnika u, makar službeno, javnom vlasništvu.
Već godinama, da ne idemo u desetljeća koja su bilježila i kratke periode diskontinuiteta, riječ je o poltronskome mediju koji funkcionira kao pouzdan, mada u marketinškom smislu jadan PR-servis vlade i njezinih saborskih jamaca. S izuzetkom nekolicine novinara koji se trse održati glavu na površini, naš zanat potonuo je u tim novinama generalno tako duboko da bi sasvim umjesno bilo i načelno stajalište kako “Vjesnik”, takav kakav jest, ne zaslužuje ničije suosjećanje niti podršku; iz nekih drugih razloga, probat ćemo argumentirati, to ipak nije poželjno.
Spajanje s Hinom?
Posljednje vijesti, kao što su već oglasili mediji od Hine nadalje, glase da nakladnik toga lista, “Narodne novine d.d.”, više ne želi izdavati “Vjesnik”, pa će od 1. srpnja s tim i prestati. S nabranih 47 milijuna kuna gubitaka kroz posljednje dvije godine, dnevnik, koji je vladinom odlukom 2008. pripojen “Narodnim novinama”, u prethodnih je devet parazitirao na “Tiskari Vjesnik”, opteretivši je dugom od preko 300 milijuna kuna. Takva cijena novina koje inače više nitko ne čita, izuzev onih koji ga po državnim institucijama valjda još dobivaju besplatno, morala je čak i u obiteljskom krugu javnih, a uzurpiranih poduzeća, prije ili kasnije rezultirati krahom uslijed kojeg ovakva vlast nije u stanju učiniti ništa doli eutanazirati nemoćnika, ako ne nađe drugi način za prelijevanje iz šupljeg u razno.
U razgovoru s određenim novinarima “Vjesnika”, naime, potvrđeno nam je kako posljednjih godina ni menadžment niti uredništvo, kao namještenici vladajućeg HDZ-a, nisu poduzeli nijedan ozbiljan potez kojim bi se u gornjem odnosu nešto suštinski pomaklo u smjeru nezavisnog žurnalizma. Marijana Matković, predsjednica Radničkog vijeća “Vjesnika”, pak, govorila nam je o aktualnoj komunikaciji ugroženih novinara i drugih radnika te kuće s državnim vlasnikom i njegovim predstavnicima, gdje od momenta objave povlačenja “Narodnih novina” iz “Vjesnika”, ona i njezinih više od stotinu kolega nisu od druge strane dobili nijednu službenu informaciju o tome što će idući mjesec biti s njima i sa samim novinama: hoće li se odnekud smisliti barem privremeni novi izdavač, eventualno u nekom javno-privatnom partnerstvu, ili će se zaposlenima, koji to više neće biti, podijeliti otpremnine, a kao što im je uprava izokola dala do znanja da bi se moglo desiti.
Sindikat grafičara u međuvremenu je za 28. lipnja najavio štrajk sa zahtjevom da se “Tiskara Vjesnik” i “Narodne novine” poslovno konsolidiraju, te da se konačno odluči o sudbini dnevnog lista, ali svakako odvojenog od njih. Za “Tiskaru” se inače priča da je na nju oko bacio sam njezin direktor Franjo Maletić, bivši predsjednik Uprave “Vjesnika”, inače uspješan privatni nakladnik i nekadašnji pouzdanik nekadašnjeg premijera Ive Sanadera. On je također neslužbeni autor ideje da se “Vjesnik” pomoću nekih trikova spoji s Hinom, ali o toj se mogućnosti i dalje ne zna ništa više; nažalost, usprkos opetovanim telefonskim pozivima nismo uspjeli doći do Maletića, kako bi nam osobno prokomentirao rečene glasove.
Vlada, u ovom slučaju reprezentirana ponajprije ministrom uprave i predsjednikom Nadzornog odbora “Narodnih novina” Davorinom Mlakarom, očito još razmišlja o što boljem konačnom rješenju – mišljenom iz njezina vlastitog interesa, dabome.
Upropaštena javna poduzeća
Vlada, ako uopće treba posebno isticati, pritom stoji u epicentru navedenog uzročišta ovakvog stanja u “Vjesniku”, baš kao što je s istim motivima faktičke partitokracije i simbiotskog servisiranja privatnog kapitala, na strukturno istovjetan način upropastila mnoga vrijedna javna poduzeća, zapravo čitave grane strateških djelatnosti domaće privrede i javne infrastrukture. Intenciju da se te kompanije zatim privatiziraju, u paru s tezom o državi kao najgorem vlasniku, doduše, nipošto nije najagresivnije među novinama gurao jedan “Vjesnik”, koliko tiražniji medijski delegati poduzetničkog miljea, sami veoma zainteresirani oko nastavka drastičnijeg privatizacijskog procesa.
Što se drugih javnih medija tiče, poput već navedene Hine ili HRT-a, njihovi primjeri mogu samo potvrditi opisano pravilo. Ipak, u svim tim slučajevima nećemo dotičnim kućama zaželjeti propast, iz jednostavnog razloga što one nisu prćija tamo ustoličenih urednika i ostatka rukovodeće garniture, nego imovina i društveni resurs kompletne zajednice. Stoga nam preostaje jedino da ustrajemo pri zahtjevu da se one, kao i Hrvatske željeznice ili sveučilišta, konačno jednom dosljedno stave u javnu funkciju. No, time se neumitno vraćamo na širi kompleks i kontekst društveno-političke problematike, a od kojeg smo dovde i stigli.