Vodni resursi ne smiju na bubanj

Dok se trenutno u Karlovcu komunalci razbacuju pitkom vodom perući njome gradske ulice,  pri čemu nisu jedini u Hrvatskoj, dotle tamošnji gradski oci povisuju njezinu cijenu. Najnovije predloženo poskupljenje od 2,88 kuna po kubiku, koji će uskoro stajati 4,86 kn, uznemirilo je i razljutilo Karlovčane, a neki građani strahuju da bi cijena vode mogla ubrzo doseći europske standarde. Strahuju da se samo čeka da stigne neki strani investitor koji bi privatizirao gradsku tvrtku Vodovod i kanalizaciju.

U navedenom slučaju razlog poskupljenja je gradnja pročistača za vode i otpadne vode, koji je sa 62,5 posto sufinanciran iz ISPA programa Europske unije: EU daje 22 milijuna eura bespovratnih sredstava. No taj program Vodovod i kanalizaciju obvezuje na pozitivno poslovanje, što je nemoguće bez povišenja cijene vode. Radi se o investiciji teškoj ukupno 36 milijuna eura, u sklopu koje će biti obnovljen kompletni sustav vodoopskrbe i pročišćavanja vode. Je li riječ o opravdanom strahu dijela građana, ako se zna da smo posljednjih godina svjedoci rasprodaje banaka i telekomunikacija, te aktualne privatizacije brodogradilišta, a uskoro će na red doći i željeznice? Poučeni navedenim iskustvom, pitamo se neće li i voda, kao najvažnije nacionalno bogatstvo, kad-tad završiti u privatnim rukama surovih multinacionalnih kompanija?

Prijete nam dospjeli krediti

Iako postojeća “Strategija upravljanja vodama” iz srpnja 2008. isključuje privatizaciju vodnih resursa, što je konačno potvrđeno i novim Zakonom o vodama koji je stupio na snagu početkom ove godine, znamo da su zakoni u Hrvatskoj, ovisno o političkim potrebama, itekako podložni promjenama.

– Od navedene problematike trenutno nas više zanima da li i na koji način naše tvrtke prihranjuju izvore vode koje na osnovu koncesije crpe, jer su ti podaci navodno poslovna tajna. S druge strane, iako zakon zabranjuje privatizaciju voda, može se dogoditi da nas zbog golemog vanjskog duga čelnici Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda ucijene, te da moramo prodati vodoopskrbne sustave. Dugovi bi, prema našim informacijama, trebali stići na naplatu 2012. Kada je riječ o prodaji vode, treba biti oprezan i stalno pratiti razvoj situacije – kaže Irma Popović, voditeljica programa zaštite voda Zelene akcije.

Dodaje da su posljednji slučajevi u Francuskoj, kada su u gradovima privatizirani vodoopskrbni sustavi, završili jako loše, jer je cijena vode povećana do te mjere da je građani više nisu mogli plaćati. Zbog loše europske prakse i one u zemljama Latinske Amerike, vodoopskrbni sustavi trenutno se vraćaju u vlasništvo gradova.

Zvonimir Mršić, saborski zastupnik SDP-a i član Odbora za regionalni razvoj, šumarstvo i vodno gospodarstvo, također je upoznat s francuskim slučajem, te naglašava da je izričito protiv privatizacije vode. Zadovoljan je postojećim zakonom, no svejedno nas zanima može li kome pasti na pamet da privatizira Hrvatske vode.

– Mislim da ne, ali u Hrvatskoj se zakoni mogu promijeniti ovisno o političkim potrebama. Primjerice, ne bih volio da se dovedemo u situaciju u kojoj bi nam se o glavu obili krediti koje podižemo, a koje, kao što vidimo, teško ili uopće ne možemo vratiti. Tako bi se moglo dogoditi da privatiziramo odnosno prodamo vodne resurse kako bismo održali likvidnost. A što bismo time dobili? Tek početnu korist, odnosno trenutnu financijsku injekciju državnom proračunu – kaže Mršić.

Mamac za multinacionalne kompanije

Europska unija, nastavlja, jedino nas može natjerati da reguliramo cijenu vode, koja je neravnomjerno raspoređena u Hrvatskoj.

– EU nas tjera da zaštitimo vode, daje nam više od dvije milijarde eura za njezinu zaštitu i pročišćavanje, pa što bismo je onda prodavali?! – pita se Mršić, koji se kao aktualni gradonačelnik Koprivnice pohvalio da njegovi sugrađani plaćaju najnižu cijenu vode u Hrvatskoj, svega 4,49 kuna po kubiku.

Iako je Hrvatska po bogatstvu i dostupnosti vodnih izvora među prvih pet zemalja u Europi i 42. u svijetu, čime je mamac za bogate multinacionalne kompanije koje u vodi vide sve veću zaradu, Ozren Larva, znanstvenik iz Hrvatskoga geološkog instituta, smatra da nema straha da ćemo rasprodati vodu.

– Iako je u budućnosti sve moguće, jedino što trenutno moramo urediti jest uskladiti našu regulativu s onom europskom koja se tiče sfere vodnoga gospodarstva. Voda je nezamjenjiv izvor života i neotuđivo pravo svih stanovnika. Zato se ne smije tretirati kao roba s tržišnom vrijednošću, zbog čega njezina sudbina ne smije doći u pitanje. Jedino mora postojati neko regulatorno tijelo koje bi kontroliralo lokalna komunalna poduzeća koja imaju vlasništvo nad vodnom infrastrukturom. Druge promjene ne očekujem, kao ni mijenjanje Zakona o vodama koji je donesen u interesu svih nas – zaključuje Larva.

Rat za vodu već počeo

Bivši britanski ministar obrane John Reid iznio je 2006. prilično apokaliptičku viziju svijeta. Globalno zatopljenje, nerazvijeni sustavi navodnjavanja i dugotrajne netrpeljivosti među pojedinim državama kulminirat će u brutalnim ratovima za vodu, koji bi trebali buknuti u slijedećih dvadeset godina, kazao je tada Reid. S druge strane, završeno je mapiranje svjetskih zaliha vode, tako da velike zemlje i vojne sile znaju kako bi u budućnosti mogle kontrolirati pitku vodu. Tvrtke poput Vivendija, Monsanta ili Bechtela spremne su i dovoljno financijski moćne da već danas otkupe sve izvore pitke vode u svijetu. Podržavaju ih Svjetska banka i MMF, koji su 1999. u Boliviji gotovo izazvali građanski rat jer su joj naredili da podružnici građevinskog giganta Bechtela proda javnu vodoopskrbnu tvrtku u gradu Cochabambi. Nakon što je u tom gradu danima trajalo izvanredno stanje, a jedan je demonstrant ubijen, poništen je ugovor s Bechtelom. Bolivijci su pobjedu proslavljali nazdravljajući na ulicama čašama vode.