Za lijevu društvenu konceptualizaciju

Nije lako sindikatu ovih dana, ne samo zbog neizvjesnosti oko skupljanja potpisa za referendum protiv izmjena Zakona o radu. On misli da mora pregovarati s vlašću kad god ona proglasi “reforme”, jer inače bi se pokazao kao – kakav? Pa, konzervativan. A u jednoj katoličkoj i desnoj zemlji, začudo, biti konzervativan nije politički in. S druge strane, biti in znači biti “naprednjak”. Znači li to možda i biti ljevičar?

Novine koje se, po svom sad zatajenom partizanskom izvoru, ipak još nazivaju “Slobodnom Dalmacijom”, dijele svoje kolumniste nogometno, na “lijevog braniča” i “desnog veznog”. A taj (samo)proglašeno lijevi kolumnist piše npr. u zadnjem nastavku ovako: “Naime, s obzirom da je epoha revolucija ipak iza nas (na svu sreću, kazat ćemo imajući na umu svaku nevinu žrtvu takvih ‘ubrzanja odvijanja povijesti’), to znači i da se borba za socijalizam mora prilagoditi normama političke demokracije, bez bilo kakvog radikalizma ili, sačuvaj bože, nasilja.” Zbilja, ako “ljevičari” zazivaju kraj klasne borbe, neželjenost revolucije i sl., a sve u ime danas vladajućeg nenasilja (!), nije čudo što desničari više ne moraju borbeno urlati na kontrarevoluciju. Njezine nasilne tekovine u nas sad “nenasilno” čuva “ljevica”.

Cijela medijska konstrukcija o duboko ideološki podijeljenoj Hrvatskoj dijelom jest samoispunjavajuće proročanstvo, otkad su narodu bačene kosti novih i starih fašizama, koji sad već tvore jedan sve-evropski prafašistički osnov. Ali još većim dijelom jest puki falsifikat, koji pomaže podjelu rada u “alibi javnosti”: na desnu desnicu i lijevu desnicu. Ili kako je to pogođeno lanuo neki medijski eksponirani pop: “Na djelu je ljevičarsko mlaćenje desničarske prazne slame.” No, u toj “slami” ima sistema: ona osigurava da će svaka autentična ljevica biti preventivno iz tog državno-kapitalski proizvedenog mainstreama uklonjena. Prije negoli uspije ojačati dovoljno da pokrene mase. Na djelu je, u poznoj fazi, ona ista tendencija koju je još sedamdesetih godina prošlog stoljeća filozof kritičke teorije Herbert Marcuse nazvao preventivnom kontrarevolucijom.

Jedan od važnih načina ove, u drugoj konceptualizaciji izraženo, “proizvodnje pristanka” uz postojeće jest, vidjeli smo na primjeru ljevice i desnice, upravo sam čin društvene koceptualizacije. U zborniku “Sindikalni pokret otvara nove vidike”, koji je prije dvije godine izdala Zveza svobodnih sindikatov Slovenije (ZSSS, najjači sindikat u Sloveniji), Jože Kos Grabar piše baš o tome, zalažući se za nove društvene koceptualizacije kao nužni dio djelatnog suočenja ljevice sa svojom današnjom marginalizacijom. Što više autonomno osmisliti razvoje i ciljeve društva, na način da u to osmišljavanje ugradimo društveno-egzistencijalni interes nas samih kao subjekata, to je put kojem na putu stoji – što? Pa upravo postojeće konceptualizacije, ta mreža ključnih pojmova pomoću kojih nas vladajuće ideologije drže u šaci. Nju treba stalno raskrinkavati. Samo kako? Svi kažu da je neka marksistička ortodoksija u kritici ideologija zastarjela, no malo tko nudi nešto novo. A da to nije postupak dekonstrukcije, u kojem svi ključni pojmovi isparuju u dim. No, ne na način Marxovog “Manifesta”, već kao puki pred-kritički povratak nekad kritiziranih pojmova. Spomenuti Kos Grabar dohvatio se lažnog univerzalizma ili lažne općosti, npr. u pojmovima kao što su Evropa, sloboda, demokracija, komunizam, slovensko proljeće, osamostaljenje, Slovenija: Hrvatska, bog i vjera.

Reći sloboda, a misliti na slobodu “morskih pasa” da slobodno pljačkaju, nije univerzalna već “pljačkaška sloboda”, dok je prava sloboda prvenstveno sloboda socijalno slabijeg. A tek riječ “komunizam”? Danas je on u mainstreamu uglavnom izjednačen s “autoritarnošću”, “totalitarizmom” ili “staljinizmom”, iako se ta riječ u povijesti upotrebljavala na desetine različitih načina. Tako Marx i Engels govore o demokratskom i despotskom komunizmu, primitivnom i razvijenom, o komunizmu kao prisvajanju čovjekova bića, kao dovršenom naturalizmu tj. humanizmu itd. Da ne govorimo kako postoje konkretne povijesne uspostave ideje komunizma, pa u tom smislu možemo govoriti o “komunizmu Pariške komune”, “sovjetskom komunizmu”, “jugoslavenskom komunizmu”, “kineskom komunizmu”.

Što nam zvoni kad kažemo Socijalistička Republika Hrvatska i Republika Hrvatska?, zapitajmo se po analogiji kako Kos Grabar pita za Sloveniju. Pa to da u današnjem nazivu nedostaje ideološkog poštenja, jer bi on morao glasiti – Kapitalistička Republika Hrvatska. Ili, moguće, Katolička Republika Hrvatska. Preciznijim ideološkim sondiranjem hrvatsko proljeće postalo bi “hrvatsko kapitalističko nacionalističko katoličko proljeće”. A “osamostaljenje” kao individuacija naroda, te njegovo političko osamostaljenje u državotvornu naciju imali bi pet-šest jednako značajnih točaka prije one 1991. Koju ideološki, za Sloveniju i Hrvatsku jednako, možemo okarakterizirati i ovako: osamostaljenje tj. slobodno-voljno samoisključenje iz okvira SFRJ. Nakon čega slijedi djelomični gubitak samostalnosti, tj. raz-osamostaljenje, slobodnim uključivanjem u euroatlantske integracije. Kos Grabar je izračunao da se Slovencima 1991. dogodilo “sedmofazno osamostaljenje, za kojim je uslijedilo osmofazno raz-osamostaljenje”.

Za tvorbu novih društvenih konceptualizacija potrebno je raspolagati s tri osnovne društvene poluge: a) vještinama tj. znanjem, b) mogućnostima tj. stvarnom društvenom moći i c) političkim htijenjem ili voljom. Pretpostavimo li da nezadovoljne društvene grupe, slojevi i klase, npr. potpisnici peticije za od sindikata inicirani referendum, posjeduju političko htijenje i volju, njihove sindikalne i druge organizacije mogućnosti, tj. stvarnu društvenu moć, onda onaj dio društva koji u Hrvatskoj proizvodi i promovira nove konceptualizacije i njima pripadajuće ključne pojmove treba dati znanje. To će i učiniti kad se prepozna u nezadovoljnim radničkim klasama.