Privid slobode otupljuje satiričku oštricu

Dani satire u Zagrebu dugo su godina bili mjesto lakih komedija i površnoga humora. Dolaskom selektora Hrvoja Ivankovića, teatrologa i kazališnog kritičara, na festival su počele dolaziti predstave društvene relevantnosti i zaoštrenog satiričkog rukopisa. Razgovaramo o dojmovima nakon upravo završenih Dana satire. 

Kako izgledaju vaša osobna iskustva kada se podvuče crta ispod ponuđenog kazališnog materijala u Hrvatskoj i u regiji iz kojeg odabirete predstave za Dane satire?

– Dani satire, osim možda u samim počecima, nikada nisu bili festival posvećen isključivo satiričkom kazalištu, nego festival posvećen najširem dijapazonu komediografskih ostvarenja, a njihov je izvorni naziv očito sačuvan kao neka vrsta branda. Meni to, za razliku od nekih drugih kritičara, nimalo ne smeta. Bilo bi lijepo imati festival koji bi bio posvećen samo satiri, ali pristojan festival tog tipa, zasnovan na jednogodišnjoj produkciji, ne bi bilo moguće napraviti ni u kazališno puno razvijenijim sredinama od naše.

“Feral” je bio najčišća satira

Možete li izdvojiti specifičnosti ovogodišnjih Dana satire?

– Sjećam se vremena kada su i po tri četvrtine predstava na Dane satire dolazile iz zagrebačkih kazališta. Taj omjer je sada drastično promijenjen, pa je ove godine deset od ukupno petnaest predstava stiglo iz drugih gradova. Ono što smatram najvažnijim koncepcijskim pomakom jest otvaranje Dana satire prema redefiniranom pojmu humornog kazališta, što znači da sam inzistirao na ostvarenjima koja smijeh publike ne provociraju samo na bazi fiziološke reakcije. Riječ je o predstavama koje se ne ustručavaju problemski govoriti o ozbiljnim pitanjima našega društva i vremena, donoseći nam jednu drugu vrstu smijeha i podsmijeha: gorkog, ironičnog, pa i sarkastičnog. S ovogodišnjeg festivala mogao bih izdvojiti nekoliko takvih predstava: “Proklet bio izdajica svoje domovine” SMG-a iz Ljubljane, “Balon” Teatra Exit, “Falsifikator” Beogradskog dramskog pozorišta i “O medvjedima i ljudima” Kazališta Kerempuh. One su, uvjetno rečeno, bile žarišna točka moje ovogodišnje selekcije.

U vaš izbor već više godina ulaze i satirične predstave iz Srbije. Kako ocjenjujete domete satire u Srbiji?

– Posredstvom informacija koje dobivam imam uvid samo u najbolja ili bar najhvaljenija srpska ostvarenja tog tipa, tako da se ne bih usudio dati odgovor na to pitanje. No činjenica je da su sve predstave koje sam u proteklih pet godina na Dane satire doveo iz Srbije, imale dobru ili čak izvrsnu recepciju, a kroz njih sam pokušao predstaviti različite vrste humornog kazališta zastupljene na srpskim pozornicama: od autentičnog humora kojim su prožete hrvatskoj publici bliske teme, prezentirane u ovogodišnjem “Falsifikatoru” ili Popovićevoj “Smrtonosnoj motoristici”, u izvedbi Ateljea 212, preko izrazito modernog rukopisa Maje Pelević u “Pomorandžinoj kori” istog kazališta, do interpretacija klasika kao što je bio JDP-ov “Tartuffe” u Savinovoj režiji, ili relaksirajuće crne komedije našega vremena, kakav je bio prošlogodišnji BDP-ov “Elling”. 

Čemu se danas u kazalištu smijemo, koliko smo kritični prema stanju stvari?

– Možda je to malo morbidno reći, ali čini mi se da privid slobode koji živimo otupljuje satiričku oštricu. Nekada je i najmanja promjena konteksta u nekom krajnje ozbiljnom djelu, recimo u “Hamletu”, mogla biti iščitana kao satirička oštrica uperena protiv političkog sustava i njegovih reprezentanata. Danas su stvari drugačije posložene: “ventili” nam više nisu nužno potrebni, a humor je, također, postao žrtvom estradizacije kulture i sveopćeg duhovnog zagađenja, pa će nam dvorska luda neke tobože ozbiljne televizijske emisije mrtva hladna servirati aktualno-politički vic zbog kojeg se nekad moglo odležati nekoliko godina u Lepoglavi. Najčišća satira koja se u Hrvatskoj pojavila od njenog osamostaljenja bio je, na primjer, “Feral Tribune”, no indikativno je da su njegovoj karizmi u velikoj mjeri pridonijeli Franjo Tuđman i sve ono što je, od poimanja demokracije do načela pretvorbe, tuđmanizam nosio sa sobom. I danas smo svakodnevno bombardirani temama idealnim za satiru, no očito je da nedostaje autora koji to znaju ili žele iskoristiti, pa i dalje smatram da vedrina ili potištenost duha nacije po tom pitanju nisu presudni.

Što bi danas bile teme za punokrvnu društvenu satiru?

– Samo na osnovu vijesti iz udarnog televizijskog dnevnika mogao bi se, na primjer, stvarati odličan satirički cabaret na dnevnoj bazi. Sjetite se priče s državnim zalihama žita koje su netragom nestale, pa svih njenih nastavaka, uključivši i onaj nesretni turski brod u kojem su bezuspješno tražili to žito i koji se potom, bježeći po nevremenu tko zna od čega, nasukao na nekoj jadranskoj hridi. I ta i mnoge druge hrvatske priče zvuče kao da dolaze iz humoreski Iljfa i Petrova, ali očito je da se u hrvatskom kazalištu sve manje ljudi bavi i tom elementarnom razinom satire, a da o nečemu slojevitijem i ne govorim. S druge strane, nedostaje i volje samih kazališta da se upuste u takve projekte.

Moderni i progresivni autori

Na što točno ciljate?

– Na primjer, Matišićevi “Anđeli Babilona” postavljeni su samo jednom i brzo su nestali s repertoara. Tema te izvrsne groteske je primitivni i bahati gradonačelnik iz “pasivnih krajeva” koji opći sa svojom ovcom, i koji uz pomoć dodvorica iz redova građanskog društva pokušava naučiti čitati i pisati, te nakon političkih, zavladati kulturnim i znanstvenim sferama života. Čini mi se da je sada pravi trenutak za uprizorenje tog djela, no izgleda da su, svjesno ili nesvjesno, ljudi koji odlučuju o repertoarima naših kazališta na njega jednostavno zaboravili. Pomislite samo kako bi bilo lijepo na pozornici Mucalovog i Kerumovog HNK-a vidjeti uprizorenje “Anđela Babilona” – bila bi to doista prvorazredna satira.

Grupa redatelja, Frljić-Šeparović-Tomić, s vrlo provokativnim predstavama iskače iz matrice srednje struje teatra u Hrvatskoj. Kako objašnjavate njihovu pojavu?

– Bilo bi je najjednostavnije objasniti dijalektičkom nužnošću. U jednom dosta umrtvljenom kazališnom sustavu, u kojem je podosta rutinskih kazališnih proizvoda, jednostavno su se morali pojaviti moderni, progresivni autori koji će hrabro, problemski artikulirano i neposredno progovoriti o traumama i frustracijama koje tište naše društvo. Danas, s jedne strane, postoje bar dva velika i bitna institucionalna kazališta, ZeKaeM i riječki HNK, koja su spremna udomiti, pa i potaknuti takve projekte, dajući im svu logističku podršku, a nije nebitan ni Teatar &TD kao svojevrsni rezervat u kojem mladi autori, na početku karijere, to su do jučer bili Anica Tomić i Oliver Frljić, mogu iskušati svoje koncepte i ideje bez opterećenja imperativom komercijalnog uspjeha. Boruta Šeparovića smatram u ovom trenutku društveno najosvještenijim hrvatskim kazališnim autorom. Njegova predstava “Generacija 1991-95.”, što ju je prema Dežulovićevom romanu postavio s polaznicima ZeKaeM-ova učilišta, najprodornije je kazališno propitivanje teme rata i isključivosti napravljeno na ovim našim prostorima.