Antifašizam i Srbi u Hrvatskoj

Hrvatska se još nije na primjeren način ni suočila, a kamoli “odradila” taj najosjetljiviji dio svoje povijesti. Ovdje se još uvijek ne zna što je što i tko je tko u zbivanjima 1941/45, i stoga nam se čini da je zahtjev predsjednika Ive Josipovića da povijest prepustimo povjesničarima  politički racionalan, ali nerealan i pomalo utopistički. Tim više što povjesničari nisu intaktni na ono što nam se događalo i što nam se događa.

Tzv. mlade snage povjesničara, koje bi trebale nositi i javno posredovati proces depolitizacije prošlosti (povijesti), uglavnom su izašle ispod Tuđmanova šinjela i nose sva proturječja, opterećenja i ideologijske pristranosti vremena u kojem žive i povijesti koju istražuju. Takvi povjesničari, uz rijetke izuzetke, znaju istinu i prije istraživanja. A koliko im je stalo do istine govori i činjenica da su, gotovo bez iznimke, odšutjeli rušenje tisuća spomenika i spomen-obilježja antifašističkom otporu.

Bilo bi nekorektno ako bismo ih optužili za negiranje antifašizma. Problem je u tome što se borcima protiv fašizma želi negirati njihov antifašizam i pripisati ga nekom drugom. Hegelova misao da nitko ne može preskočiti vlastitu epohalnu sjenku svog vremena, nadmašena je “tuđmanovskim epohalnim postignućima”. On doduše nije prekoračio vlastitu sjenku iskoračujući naprijed, nego je preoblikovao prošlost. On nije utopista, koji pokušava dohvatiti u-topos, mjesto kojega nema. On se okreće mjestu i vremenu koje je bilo, i tamo svoj san transformira u zbilju. On “bespuća povijesne zbiljnosti” preoblikuje u putove hrvatske državnosti. Laž postaje vezivno tkivo takve povijesti i takve politike.

Hrvatska konzervativna nacionalistička revolucija devedesetih i njezina “organska inteligencija” utemeljena je na tri antiteze: antijugoslovenstvu, antisrpstvu i antikomunizmu. I dok je antijugoslovenstvo i antisrpstvo samorazumljivo, nevolje nastaju s antikomunizmom. Mogli bismo čak reći, parafrazirajući “Komunistički manifest”, bauk kruži Hrvatskom, bauk komunizma. Sva sila stare i nove desnice sjedinila se u svetu hajku protiv tog bauka. I kaptolski glavari, i politički mešetari, i bivši komunisti, i još bivšiji antikomunisti, i nekadašnji uznici, i njihovi uzničari, i ustaše, i nastaše, i troprstaši, i novi solunaši, i udruge, i savezi. Što je manje komunizma, to je više boraca protiv njega. Ne, hajka je samo prividno protiv komunizma, jer komunizma nema niti ga je bilo. Hajka je usmjerena protiv antifašizma i partizanstva, protiv svega lijevog i liberalnog. Već dvadeset godina u hrvatskoj se nastoji izbrisati svaki spomen na hrvatsku antifašističku i partizansku tradiciju. Za hrvatski politički svijet, političku kulturu i politički pokret u 20. stoljeću antisrpstvo je bila žarišna točka sve tri spomenute antiteze.

Srpska dominacija u zajedničkoj državi od 1941. bila je rezultat stanovitih povijesno-političkih datosti, a ne sklonost srpskog naroda prema dominaciji i hegemoniji. Srbi nisu ušli u zajedničku državu samo kao najbrojniji narod, nego kao i narod koji je već gotovo čitavo stoljeće bio politički konstituiran. Kao svoj “konstitucionalni miraz” Srbi su u novu državu donijeli ne samo svoju državu, nego i golemi moralni i politički ugled jedne od država pobjednica u Prvom svjetskom ratu. Taj će miraz za čitavo vrijeme trajanja te države biti neka vrsta ucjene za druge narode. To su najteže podnosili Hrvati kao najsnažniji nacionalni entitet  s najdužim povijesnim pamćenjem, sjećanjem na vlastitu državu i višestoljetni otpor stranoj dominaciji. Frustracije i animozitet koji su se iz toga razvijali bili su usmjereni protiv Srba, a ceh su plaćali prije svega oni najbliži, Srbi u Hrvatskoj. Nisu Srbi u Hrvatskoj 1941. prihvaćali antifašizam i uključivali se masovnije u antifašističku borbu zato što su bili ideološki i politički izgrađeniji od Hrvata, oni su spašavali gole živote, a to im nije nudila Pavelićeva država, nego Titov organizirani otpor fašizmu i takvoj državi.