Dobar čovjek Tedeschi

“Nisam rođeni trgovac”, reći će novinarima Emil Tedeschi. “Od zarađivanja novca veće mi zadovoljstvo predstavlja umijeće stvaranja, pri čemu je moj talent organizatorski. Bio sam reprezentativac Hrvatske u odbojci dok nisam skinut s popisa igrača, kao konfliktna osoba uoči susreta s Bavarskom: nisam podnosio da klub ima 20 najskupljih igrača u državi, a da kadeti moraju sami kupovati dresove…”

Tko je Emila Tedeschija uvjerio da nije rođeni trgovac? Mladi poduzetnik nedavno je učinio nemoguć trgovački pothvat – kupio je Drogu Kolinsku. Na hrvatskoj Podravci nešto prije toga slomio je zube. Nitko nije prorok u vlastitom selu, naročito ako selom vladaju HSS i Josip Friščić. Koprivničke i nacionalne stranačke oligarhije nisu se ni puškom dale skinuti s blagajne iz koje teku potoci žive love, čak ni po cijenu posvemašnje devastacije donedavno moćne tvrtke. A devastacija je pod ovim uvjetima neminovna. Podravka će s Friščićevim HSS-om na vratnoj žili skončati kao “Vjesnik” prehrambenog sektora, kao “ostatak ostataka” nekoć velikog pogona, kojemu se jedni ismijavaju, drugi ga sažalijevaju, ali za nj nitko nema rješenje. Klijentelistički ustrojene stranke naslijedile su ulogu koju su 90-ih obavljali tajkuni: one poput raka metastaziraju po zdravim dijelovima organizma i uništavaju ga polako ali sigurno. Privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju mrze jednako kao i komunisti, ali to neće otvoreno reći. Kad čovjek bolje pogleda, sve one teške bolesti socijalizma koje je opisivao najlucidniji hrvatski sociolog Josip Županov – od egalitarnog sindroma do trgovačke koalicije radništva i vladajućih – opstaju jednako ustrajno i jednako pogubno i danas, 20 godina nakon što je Lenjinov sustav navodno pospremljen na smetlište historije. Naš kapitalizam, koji umjesto kapitalista uglavnom ima razne partijske parazite, naš socijalni nacionalizam, ima zato istu sudbinu – mučno propadanje…

Nemoralna ponuda radnicima

Srećom po Emila Tedeschija, kojem su inače poslovično autarkični Slovenci rekli fatalno “da”.  Tedeschijeva Atlantic grupa ušla je na hiperprotekcionističko tržište dežele poput pravog predatora, preuzevši veliku firmu i moćan brend, prije toga zatraživši ipak od radnika i sindikata Atlantica stanovitu žrtvu – odricanje od regresa i božićnice. Investicija je bila teška dvije milijarde kuna, a ukupan iznos božićnice i regresa, kažu sindikati, oko 1,2 milijuna. Loš trgovac? Aha, poput Shylocka.

Naš Korčulanin, Tedeschi, počinje nalikovati na Bračanina iz vica. Bračanin dolazi na benzinsku stanicu i kaže: “Dajte mi kap ulja i kap benzina.” Kad je platio, prodavač ga upita: “A da vam i kihnem u gume?”

Radnici Atlantica mogli su ispuniti šefovu želju, odreći se regresa i božićnice, i kihnuti mu u gume. Taman bi toliko imao koristi on od njihove sirotinje. Njihova bi žrtva, pak, bila subjektivno pozamašna. Javnosti su radnici zato lijepo objavili da su dobili nemoralnu ponudu i time propisno osramotili šefa. Za 1,2 milijuna kuna mogao je spasiti obraz. Ovako ispada da je mali Robin Hood odrastao i počeo nalikovati na – Superhika.

Emil Tedeschi imao je lijep javni profil. Javnost ga je doživljavala kao nesebičnog mecenu Pipsa, Chipsa & Videoclipsa. To je ona grupa koja je u dvadeset godina karijere, poput Ekrema Jevrića Gospode, imala jedan jedini uspješan stih: Sve je super i sve je za pet, kad si muško i voliš nogomet… Politički ga se svrstava u lijevi centar. Tedeschijevi nisu hadezenjarske tajkunjare, naprotiv, sa strankom Oca domovine imali su najčešće samo probleme. Kad je Emilov otac Svetozar Tedeschi počeo izdavati “Novi Danas”, uspješni lijevo-liberalni news magazin, koji se usred rata prodavao u dojmljivih 40 tisuća primjeraka, Josip Manolić – a on je tada izgledao kao Tuđmanov Dido Kvaternik, utjecajni šef svemoćne tajne policije – zaprijetio je Tedeschiju senioru stvaranjem nevolja Atlanticu, pa je Tedeschi odustao, a Tuđmanov režim na dulje vrijeme ostao pošteđen jednog neugodno kritičkog glasila. Manolić je početkom devedesetih imao gadne zube i ako je nekome prijetio, na to se nije smjelo oglušiti. Kako je bio realist, stari Svetozar nije se oglušio, pa je Atlantic mogao napredovati.

Emila Tedeschija lijeva je scena doživljavala kao svog čovjeka na privremenom radu u svijetu krupnog kapitala. Dio javnosti projicirao je na njega jednu, inače povijesno pogubnu i masovno raširenu zabludu da je netko dobar ili savršen samim tim što je naš. Da ne može imati mana ako nije desničar. Povesti se za “našim” samo zato što je “naš” – ne propitujući njegov ljudski karakter – to je put u provaliju, u krajnjoj konzekvenci to je put prema logoru, čistkama, brutalnom uklanjanju disidenata…

Nietzsche govori o “hemiplegiji morala”. Rado vjerujemo u sveca, naročito u našeg sveca. Obožavamo misliti da je samo jedna politička strana ispravna, a da je drugoj strani moralni organ paraliziran. To je krivo, još gore, to je smrtonosno. I oni su ljudi, i moraju to pokazati. “Proturječje, zastranjivanje, radosna nepovjerljivost, veselje na izrugivanju, znaci su zdravlja; sve Bezuvjetno pripada u patologiju”, kaže Nietzsche u “S onu stranu dobra i zla”. U “Volji za moć”, pak, kaže: “U svakog jakog i prirodnog čovjeka susreću se ljubav i mržnja, zahvalnost i osveta, dobrota i srdžba, pozitivna i negativna djelatnost. Čovjek je dobar po cijenu da zna biti i zao: čovjek je zao, jer inače ne bi umio biti dobar. Otkuda potiče morbidnost i ideološka neprirodnost, koja odbacuje tu dvojnost – koja uči da je jednostrana umješnost nešto više? Otkuda hemiplegija vrline, izmišljanje dobroga čovjeka?”

Emil Tedeschi kotirao je kao dobar čovjek. Nije imao niti jedan zapaženi skandal. Nije davao politički nekorektne izjave, ne razmeće se bogatstvom, živi distancirano od zagrebačkog jet seta, kojemu ne pripada ni životnim stilom ni podrijetlom imovine. Ali evo, u posljednje vrijeme o njegovom ponašanju cure indiskrecije koje pripomažu skidanju pozlate. Navodno po firmi šeće uzdignute glave i rijetko koga pozdravlja, ne obazire se na ljude, pun je sebe… Želi uzeti radnicima regres. U međuvremenu je poslovno narastao i, kako to kod nas najčešće biva, počeo se kvariti. To su još uvijek dječje bolesti, rani simptomi možebitne devijacije od koje prije ili kasnije obolijeva sva društvena elita u Hrvata – oholosti.

Nije visok, tko na visu stoji,

nit je velik, tko se velik rodi,

već je visok,

tko u nizu stoji i visinom nadmaša visine,

a velik je,

tko se malen rodi, al’ kad pane,

golem grob mu treba, kaže Mažuranić.

Stari ban teško da je imao pred očima hrvatske tajkune kad je pisao ove stihove. Prije će biti da mu je pred očima lebdio Warren Buffet, najbogatiji čovjek planete – on, Carlos Slim i Bill Gates u pravilnim se ciklusima izmjenjuju na poziciji broj jedan – čija je filozofija skroz drugačija. Buffet misli ovako. Američki milijarderi vjeruju da su milijarderi jer su jako sposobni. Hm, no da li bi oni ikad zaradili milijardu dolara da su se rodili u Somaliji ili Nikaragvi? Bi li se obogatili da su rođeni na rogu Afrike?

Rentijeri sreće

Buffet, težak oko 70 milijardi dolara, smatra da je u značajnoj mjeri rentijer sreće, a ne samo sposoban čovjek. Zato je polovicu svog bogatstva – oko 35 milijardi dolara – dao u dobrotvorne svrhe, za zemlje trećeg svijeta, ljudima koji nisu imali sreće kao on. Novac je dao fondaciji Billa Gatesa, koji isto dijeli milijarde Africi. George Soros također. Ingvar Kamprad, vlasnik Ikee, goleme multinacionalne kompanije, od 1961. sve donedavno vozio se u starom “volvu”.

No, naši milijarderi nisu filantropi. Oni će uzeti onima koji nemaju da bi dali onima kojima ne treba. Tražiti od radnika da bi se dalo nekom ocvalom rokeru, to je vrlo, vrlo žalosno, premda neosporno spada u sferu prava vlasništva i sl. Hrvatska društvena elita gora je nego ikad u posljednjih sto godina. Hrvatski su filantropi (i srpski, usput budi rečeno) u težim vremenima osnivali kazališta, muzičke zadužbine, škole, želeći svoja imena spasiti od zaborava i učiniti nešto za opće dobro, ali taj se običaj pogubio negdje na putu povijesti. A ni mecena više nema.

Emil Tedeschi nije loš momak. Još ima šansu da se popravi. Sad smo saznali da nije svetac – s tim se, kako vidimo, živi – ali neka malo poradi na sebi. Spustiti pogled, sagnuti glavu, pustiti radnike u horizont, dati i lošim pjesnicima ako treba – jer bog je nejednako raspodijelio talente – i ne zaboraviti da je otkidanje od ustiju gladnih težak grijeh. Inače – propast. Kako bi rekli Pipsi u pjesmi “Na putu prema dole”:

Sebičan si

Na dva mala gola

Pisana je tebi krasna rola

Al ti loptu

Nisi znao dodati

Pa ti sada svira plehnati

Muzičar…