Gdje je nestala voždova slika?
U beogradskom Sava centru nedavno je obilježena 20. godišnjica Socijalističke partije Srbije. Raznog se svijeta tu našlo, od predsjednika Srbije Borisa Tadića i premijera Mirka Cvetkovića, preko nekolicine ministara i diplomatskog kora, pa sve do glumca Velimira Bate Živojinovića i bivšeg predsjednika Srbije Milana Milutinovića (onoga koji se nije miješao u svoj posao), oslobođenog na Haškom tribunalu, a nedostajali su – vrlo vidljivo – Vojislav Koštunica, čijoj je manjinskoj vladi upravo SPS davao podršku četiri godine, i njegov dosad vjerni koalicijski partner Velimir Ilić.
SPS je, rekao je predsjednik stranke Ivica Dačić, partija budućnosti, u koju ide s novim programom jasne i čvrste socijaldemokratske i evropske orijentacije. Osnovni su ciljevi stranke borba za socijalnu pravdu, multietničko, multireligijsko, multikulturno i ekonomski razvijeno društvo, te očuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Srbije. U jednosatnom govoru čulo se i da je “vrijeme za novi početak”, uz konstataciju da je “SPS ostavio ogroman pečat na povijesnoj sceni Srbije”.
– Svjestan sam da vrijeme koje su obilježili socijalisti mnogi ne pamte po dobrom – kazao je još Dačić.
Anamnezom protiv amnezije
SPS je osnovan u srpnju 1990. godine, spajanjem Saveza komunista Srbije i Socijalističkog saveza radnog naroda Srbije. Za predsjednika je izabran Slobodan Milošević, koji je na toj funkciji ostao sve do smrti u pritvoru Haškog tribunala 2006. godine, nakon čega je za predsjednika izabran Ivica Dačić.
Sve do pada Miloševićevog režima, ta je stranka ostavljala krvave pečate u Srbiji i svuda oko nje: u ratovima u kojima “nije učestvovala”, besprimjernim bogaćenjem onih blizu vlasti i “kontroverznih biznismena”, inflacijom početkom 90-ih, brojnim političkim ubojstvima i stvaranjem “unutrašnjih neprijatelja” od svakoga tko nije pristajao na zvanični stav da su svi protiv Srbije i da su ratove vodili uvijek oni drugi, dok su se Srbi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu tek branili.
Činilo se da će nakon “petooktobarskog prevrata” SPS završiti u ropotarnici povijesti. Početkom 21. stoljeća u Srbiji se još vjerovalo u mogućnost lustracije i odstranjivanja iz javnog života onih koji su slijedili Miloševićevo ludilo. Još su bile svježe slike silnih protesta zbog nepriznavanja rezultata lokalnih izbora 1996. godine, pokušaja nepriznavanja Miloševićevog poraza na izborima za predsjednika SR Jugoslavije 2000. godine, a na svjetlo dana počele su izranjati i hladnjače s leševima ubijenih kosovskih Albanaca i masovne grobnice s tijelima albanskih žrtava.
Onda je u ožujku 2003. ubijen premijer Zoran Đinđić. Na izborima te godine SPS je dobio svega 20-ak (od 250) zastupnika u Skupštini Srbije, ali i to je bilo dovoljno da se stranka vrati na mala vrata: dali su podršku manjinskoj vladi Vojislava Koštunice, iako formalno u vlast nisu ulazili. Bila su im dovoljna razna lukrativna mjesta u nadzornim odborima i javnim poduzećima, taman da prikupe nešto novca za, na primjer, telefonske račune u stranci, koje godinama nisu plaćali.
Sreća im se osmjehuje nakon izbora 2008. godine. Naime, bez njihove koalicije s Partijom ujedinjenih penzionera Srbije i Strankom srpskog jedinstva Dragana Markovića Palme nitko nije mogao sastaviti vladu, ni radikali ni demokrati sa svojom koalicijom. Dačić – kojemu se ne može osporavati samo jedno, inteligencija – postiže dogovor s Borisom Tadićem i koalicijskim partnerima. Postaje ministar policije i potpredsjednik Vlade, Slavica Đukić Dejanović postaje predsjednica parlamenta, SPS ima ministre prosvjete i infrastrukture… U tom novom vremenu pomogao im je i šef demokrata Boris Tadić, koji je SPS-u poželio “neograničeno vrijeme postojanja”. I ubuduće će, tvrdi Tadić, ta koalicija vladati Srbijom.
Historijsko pomirenje ulja i vode
Odmah po formiranju Vlade nakon zadnjih izbora, demokrati i socijalisti – Tadić i Dačić – bili su potpisali “historijski sporazum o pomirenju”, kojim su zarad slatke vlasti jedni drugima sve oprostili. Na opći užas demokratskih glasača, koji su nekako podnijeli sporazum o formiranju Vlade, ali ne i opraštanje svih “krvavih pečata” koje je SPS ostavio u svojoj desetogodišnjoj vladavini.
Koliko je slatka vlast, pokazuje ministar infrastrukture i funkcionar SPS-a Milutin Mrkonjić: taj je znao na provokativna pitanja u vezi Miloševića u živim TV-emisijama reagirati napuštanjem studija, zaklinjući se mrtvom voždu i njegovoj ženi Mirjani Marković na vjernost. Ovaj put, na proslavi 20 godina postojanja SPS-a, međutim, na svečanoj bini Sava centra nije bilo voždove fotografije, a Mrka Neimar je to mirno podnio, dok je njegov partijski šef Dačić objasnio da rasprave o tome “gdje je Miloševićeva slika” trebaju prestati: SPS-u nisu potrebne slike, već pokretačka snaga koju ta stranka neće naći “zaranjajući u prošlost”.
Da sav taj bal vampira bude još čudnovatiji potrudio se upravo Dačić, obećavši da politika njegove stranke više nikada neće za rezultat imati ratove i sukobe, politička ubojstva, nestašice i redove… Nakon 20 godina, on je na taj način jedini iz vlasti koji je prošlost jasno i nedvosmisleno opisao, za razliku od Tadića i ostalih koji prošlost i krivnje pečate “historijskim pomirenjem” kojem se više ništa nema dodati.