Grožđe na vrbe!

Kako se ovih dana – najavljeno je za 27. srpnja 2010. g. – sprema velika “uvrjeda hrvatskom narodu”, nadam se da će moja malenkost još imati daha da se pojavi na licu mjesta te strahote. Tko bi se to, danas, usudio nanijeti “uvrjedu hrvatskom narodu”… tko drugi, ako ne – Srbi?!

Najavljeni datum odnosi se na svečano otvorenje obnovljenog spomenika (djelo kipara Vanje Radauša) u Srbu, povodom 69. godišnjice ustanka naroda Hrvatske i 65. godišnjice pobjede nad fašizmom (sve pod pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora, a u organizaciji Srpskog narodnog vijeća, Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske i Općine Gračac). A, citirana formulacija o “uvrjedi” potječe još iz jednog siječanjskog broja (o.g.) “Hrvatskog slova”, kako je obnovu spomenika u Srbu označio dr. Mato Artuković, povjesnik. K tome, od siječnja, pa do prekjučer, isti je naš tjednik za kulturu, iz broja u broj, anketirao brojne ugledne osobe iz našeg javnog života, a svi su se oni, beziznimno, o tom “kulturološkom i političkom problemu suvremene Hrvatske” izrazili odlučno – negativno!

Obnovu Radauševa spomenika – inače postavljena 1950. g., a smišljena i oblikovana u tipično soc-realističkoj maniri, a oborena 1995. g. u post-olujnoj euforiji nadirućega kapital-realizma – g. Hrvoje Hitrec, predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća, isto tako drži “uvrjedljivom provokacijom, jer je povijesna znanost nedvojbeno dokazala da je u vrijeme koje spomenik glorificira izvršen pokolj nad Hrvatima. Radi se, dakle, o pokušaju rehabilitacije četništva u Hrvatskoj…” (“HS”, 29. I. 2010.). O čemu je ovdje riječ?

Osim namjernoga brkanja uistinu četničkih odmazda nad hrvatskim življem (što su najprije osujetili pravi komunistički ustanici, a potom je i povijesna znanost odijelila jedne od drugih, tako da se danas zna tko je što i gdje zloradio), riječ je o prijeporu koji su, sredinom četrdesetih godina u Hrvatskoj, za strahovlade NDH, bili prvi antifašisti, Hrvati u Sisku 22. VI. 1941. g. ili Srbi u Srbu 27. VII. 1941. g.?

Baš fino oko čega se gložimo i natežemo (tko bi mogao pomisliti kako će se današnji neo/post-ustaški stekliši natjecati za hrvatsko prvenstvo?!), a kao da nije jasno kad bi se s tim moglo prestati! Ne, valjda, kad na – vrbi rodi grožđe? Ako krhka vrba može biti kletva za mnogo Srba – a još je, navodno, pitanje koji je umni idiot izmislio tu jadnu rimu, pri čemu naši patridioti otklanjaju mogućnost hrvatske provenijencije – zašto je ne bismo mogli navrnuti da rodi grožđe? A, riječ bi bila, “samo” o sporazumu: zaista, sredinom 1941. g. u Hrvatskoj je bila na djelu ustanička sinergija, kao malo gdje u tada pokorenoj Evropi. Na relativno bliskim mjestima – pa ipak je Hrvatska bila i ostala tako lijepa i tako malena – buknula su žarišta otpora (ustaškome) nacifašizmu, a danas se kavžiti oko prvenstva u razmaku od mjesec dana, to je teško i neučinkovito. Političke elite, s jedne i s druge strane, naprosto ne žele popustiti: hrvatski je narod “uvrijeđen” (koji, je li onaj ustaški iz 1941. g. ili ovaj danas, u suverenoj demokratskoj i uskoro europskoj Hrvatskoj?) i traži revanš zato što je u čitavome poraću (nakon II sv. rata), srpski ustanak u Srbu bio obilježavan i slavljen kao republički praznik, a srpski narod (nedavno okršten kao “Srbi u Hrvata”) sada traži da mu se baš u ne-ustaškoj Hrvatskoj (u kojoj vrbe više ne rađaju Srbe) napokon prizna kako je bio u pravu. Filozof je u ovoj stvari opasan i za jedne i za druge, ako ga smijem koristiti: “Nakon što su postale stvar dužnosti, samokritika i pokajanje čak su postale oblikom ponašanja…” (mi smo imali ustaški teror, a vi četničku odmazdu, pa smo tako napravili promet u takvoj “političkoj ekonomiji nesreće”… i svima nam je mnogo žao, svi se svima izvinjavamo, ispričavamo…): “političari neprestano nude zrcalo svoje beskorisnosti odobravanju svojim sugrađanima – koji tako mogu nastaviti živjeti u preziru prema samima sebi posredstvom prezira koji gaje prema svojoj političkoj klasi. Jer ako ljubav prema drugima polazi od samoljublja… tako se možemo prezirati posredstvom mržnje a i prezira prema drugima.” (Jean Baudrillard: “Zlo i nesreća”; u “Inteligencija zla ili pakt lucidnosti”; “Ljevak”, Zagreb, 2006.)

“Uvrjede” hrvatskom narodu do koje će ovih dana doći u Srbu, tako je taman mjera po kojoj svaki Hrvat može prezirati ono ustaško u svojem narodu i – u sebi samome!

Grožđe na vrbe, a Hrvati u Srb i možda bi saldakonti bio izjednačen?!