I disolucija je solucija

Dok se po rubovima krhkog imperija Europske unije već godinama užagreno raspravlja o mogućnostima daljnjeg širenja te zajednice, pa se razni bijeli ovratnici na temelju sporadičnih odjeka iz centrale dovijaju kako da izvrdaju svoj periferijski jad, unutra gotovo podjednako dugo traju sve izvjesniji procesi disolucije koji bi u sasvim realnim projekcijama mogli ubrzo i rasturiti Uniju. U jednom sasvim ciničnom raspletu, štoviše, mogli bi se idealno poklopiti prvi sljedeći prijem neke nove, do suza ganute članice – recimo Hrvatske – i prvo napuštanje EU-a ili makar eurozone od strane kakve iscrpljene i ogorčene države iz Sredozemlja.

Slobodno tržište na račun socijalnih prava

Vjekovni san o zajednici država Starog kontinenta opasno je u posljednje vrijeme ugrožen posve opipljivim buntom onih koji nam ukazuju da stvar nije bila dovoljno valjano projektirana i da je nešto iz njezinih nacrta grubo izostavljeno. Ukratko, dobili smo Europu bez granica za promet i razvoj privatnog kapitala enormnih dosega, no i Europu ispresijecanu ograničenjima na račun socijalnih prava i javnih vrijednosti, što je itekako logičan par okolnosti. Jasno, to nije originalni novum samog EU-a, globalno tako inertnog i politički nesamostalnog, nego fenomen planetarnih razmjera.

Nakon besprizorne pljačke javnog novca za oporavak privatnih banaka što su onomad krahirale uslijed svoje nezajažljivosti, od radnog naroda koji puni državne budžete očekuje se daljnje odricanje u korist poslodavaca nujnih zbog smanjenog profita. Države s margine Europske unije, opustošene zajedničkim naporom multinacionalnih korporacija i njihovih domaćih servisera, kao što je slučaj u Grčkoj, taj su imperativ dočekale krajnje dramatično, s mjerom otpora koja će privatne medijske koncerne po Europi navesti da ih stanu opanjkavati kao lijene, sebične, agresivne, bezočne parazite.

Ali, bogatiji dio Europe u svojoj oholosti sigurno nije više toliko opušten, znajući da iritacija u bazi doseže kritičnu masu eksplozivnog potencijala. Zanemarivani disbalans između najjačih ekonomija, tj. državnih sastavnica Europske unije, i onih koje su natjerane u “suradnju” spuštenoga garda, da ne kažemo i gaća, nije moguće održavati dovijeka. Europa si više ne može priuštiti takvu ekscentričnost niti elitističku samoživost u gornjim etažama, što se dobro vidi i po sadržaju transparenata na sve češćim i sve masovnijim radničkim demonstracijama u nekima od najstabilnijih članica EU-a.

Unija bez perspektive

Oprez i skepsa pojedinih manjih članica, koje godinama nisu željele pristati na prebacivanje dijelova državnog suvereniteta na europsko-unijski Bruxelles, pa su trpjele jetke zamjerke o tobožnjoj uskogrudnosti, pokazat im će se u novije doba spasonosnima. One su tako uz malo zdrave tvrdoglavosti ipak sačuvale nešto amortizera za obranu od špekulacijama zadanih udara na prilično nepredvidljivom globalnom tržištu. No, to još uvijek ne rješava ključni problem Unije, njezine razapetosti među krajnostima, njezin nedostatak suvisle perspektive, njezinu manjkavu fleksibilnost pred krizom.

Neće niti moći izaći na kraj s tim, sve dok njome upravljaju kapitalisti koji prema samim državama i radničkom te javnom interesu općenito njeguju pristup tipa “zgrabi lovu i bježi” – pa hitro do naredne žrtve. Slomu takve Unije gotovo da bismo se trebali radovati, osim što po prirodi stvari on prijeti itekako mogućim krvoprolićem, a ništa ne obećava da bi žrtva bila uložena u bolju sutrašnjicu. Ipak, bez obzira na to što nam je strahovita materijalna šteta već zacrtana, uz onu koju smo ionako dosad pretrpjeli, više definitivno nema mjesta za staru tezu da je ma kakva EU bolja od nikakve.