Iza nove brave prije novih izbora

Nekad najbogatijem Rusu, a danas najpoznatijem ruskom zatvoreniku Mihailu Hodorkovskom nedavno je započelo novo suđenje, koje bi ga na robiji moglo zadržati još 22 godine. Bivši vlasnik naftne kompanije Yukos u listopadu iduće godine odslužit će osmogodišnju zatvorsku kaznu zbog prijevare i utaje poreza, pa bi iz zatvora trebao izaći pet mjeseci prije idućih izbora za predsjednika Ruske Federacije. Upravo u tom kontekstu tumači se novi proces, jer Hodorkovski nije bio samo oligarh nego i žestoki kritičar vlasti i donator opozicijskih stranka i nevladinih organizacija. Na optuženičkoj klupi ponovno je i njegov kolega Platon Lebedev, a ovoga puta sudi im se za krađu 350 milijuna tona nafte i pranje novca, odnosno legaliziranje 25 milijuna dolara stečenih ilegalnom prodajom nafte u razdoblju od 1998. do 2003.

Iako je i prvo suđenje bilo kritizirano kao politički montiran proces, ovo drugo ocjenjuje se još apsurdnijim, s obzirom na to da državno odvjetništvo zasad nije iznijelo nikakve dokaze za, mnogi kažu, nelogične optužbe. Zastara za pronevjeru nafte nastupila je još lani, no ta formalnost nije spriječila tužiteljstvo da podigne optužnicu. Mediji i optuženici tvrde da su nedjela koja im se stavljaju na teret nemoguća, s obzirom na to da je 350 milijuna tona 20 posto od ukupno proizvedene nafte u Rusiji i praktički sve što je Yukos tih godina proizveo, a oni su je – navodno – ukrali mimo bilo koga u resornim institucijama. Iz optužnice nije jasno ni što je točno ukradeno: sirovina, prerađena nafta ili prava na nju. Hodorkovski je, pored toga, imao kontrolni paket Yukosa, a naftu su proizvele tri kompanije u Yukosovom stopostotnom vlasništvu, pa bi to značilo da su je on i Lebedev ukrali od samih sebe.

Optužnica spominje “otok Gibraltar”

Hodorkovski je na sudu rekao i da su prva i sadašnja optužba u kontradikciji, jer nije moguće utajiti porez na ukradenu naftu, te da je manjak novca u blagajni Yukosa posljedica znatno niže domaće cijene nafte od izvozne, a to je jednostavno zakon tržišta. Lebedev je, pak, ustvrdio da je nemoguće dokazivati pranje novca prije nego što se dokaže da je nafta ukradena, a to dosad nije učinjeno. Kako izvještava magazin “Foreign Policy”, optužnica, koju je ruski državni odvjetnik Velerij Lahtin krajem travnja čitao punih osam dana, vrvi i faktičkim pogreškama, poput “32. i 33. prosinca” i “otoka Gibraltara”, a poslovna dokumentacija korištena u dokaznom postupku toliko je loše prevedena da mijenja značenje napisanog.

Krajem lipnja na suđenju se dogodio i jedan iznenađujući obrat koji bi, teoretski, trebao poboljšati izglede Hodorkovskog i Lebedeva. Prvi put od 2003. za svjedoke su pozvana dvojica ruskih dužnosnika koji su, što je još čudnije, svjedočili u njihovu korist. Hodorkovski je nebrojeno puta tražio ispitivanje tadašnjeg ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog bivšeg zamjenika Igora Sečina, neformalnog vođe tvrde kremaljske struje s obavještajnim zaleđem (“siloviki”), kojega optužuje da je orkestrirao kampanju protiv njega i pritom se obilato okoristio: Sečin je, naime, predsjednik državne naftne kompanije Rosneft, koja je nakon likvidacije Yukosa preuzela sve proizvodne kapacitete. To se nije dogodilo, no zato su svjedočili German Gref, šef najveće ruske banke Sberbank i bivši Putinov ministar gospodarstva te nekadašnji ministar trgovine Viktor Kristenko. Gref, kojega se povezuje s “liberalnim krilom” koje je iznjedrilo sadašnjeg predsjednika Dmitrija Medvjedeva, rekao je da bi on “sigurno znao da je takva pronevjera otkrivena”, dok je Kristenko ustvrdio da mu “nije poznato da su ukradeni milijuni tona nafte”.

Ova svjedočenja izazvala su podosta zbunjenosti u javnosti, jer nitko ne vjeruje da su se ona mogla dogoditi bez konzultacija s Kremljom, no opći je stav i da ona zapravo nisu bitna, jer rusko pravosuđe nije neovisno. Ono što je sigurno jest da je ruski politički vrh sebe doveo u svojevrsnu stupicu i da će bilo koja odluka koju sud donese odjeknuti u domaćoj i međunarodnoj javnosti. Kako kaže Maša Lipman iz moskovskog Carnegie centra, pred državom je teška odluka jer ona sada mora “ili završiti ovo farsično suđenje kompletnom travestijom pravde i osuditi ih za zločine koji su apsurdni ili ih pustiti na slobodu”.

Naime, Hodorkovski se prometnuo u najvažnijeg “disidenta” suvremene Rusije i simbol političke represije Putinove ere, a postao je i miljenik Zapada za potrebe kritiziranja tamošnjeg sustava, pri čemu se često zaboravlja da je sam profitirao iz nepravedne privatizacije u prvom mandatu Borisa Jeljcina. Iako ruska vlada željeznom šapom osigurava medijsku blokadu suđenja, a političke stranke koje je nekoć financirao odavno su marginalizirane rigidnim izbornim zakonom, Hodorkovski je posljednjih godina iz sibirskoga kazamata uspio prokrijumčariti na stotine pisama, intervjua i tekstova koji se objavljuju u inozemnim medijima i u kojima, poput samoukog političkog mislioca, poprilično vješto i otrovno secira tamošnji represivni sustav, prije svega pravosuđe. Iako posjeduje bankovne račune u inozemstvu, vojsku odvjetnika i publicista koji za njega pišu blogove iz Londona i Washingtona, Hodorkovski sebe, ali i “svakoga tko u modernoj Rusiji govori protiv vlasti i za univerzalno priznata ljudska prava”, smatra disidentom, a za zatvor u pet tisuća kilometara od Moskve udaljenom Krasnokamensku govori da je “gulag light”. Ove je godine čak dobio i književnu nagradu za pismenu korespondenciju s ruskom književnicom Ljudmilom Ulickajom, no sve to donijelo mu je vrlo malo koristi među Rusima, koji ne vole svoje pravosuđe, ali ni njega.

Neovisno pravosuđe izgubljeno s Yukosom

Prema nedavnoj anketi Levada centra, 33 posto ispitanika smatra da je suđenje Hodorkovskom politički motivirano, 20 posto pripisuje ga isključivo ekonomskim razlozima, a čak 47 posto njih ne zna. Novinar i pisac Andrej Kolesnikov takvo stanje uma uspoređuje s onim iz sovjetskog doba, kada su ljudi također imali izrazito negativne stavove prema režimu, ali su ga isto tako bez otpora prihvaćali.

Iako nije dvojbeno da je Hodorkovski do bogatstva došao uz pomoć raznoraznih shema koje su ranih devedesetih bile na rubu zakona, pa i da je Yukos kupio putem manipulirane aukcije koju je organizirala njegova vlastita banka, očigledno je da to nisu razlozi zbog kojih ga Putin proganja. Razlog nije ni upropaštavanje Yukosa, jer je upravo Hodorkovski tu kompaniju u nekoliko godina transformirao u najvećeg ruskog proizvođača nafte. Njegova je jedina greška što nije prihvatio deal koji je Putin s dolaskom na vlast ponudio oligarsima: da će ih ostaviti na miru, ako se oni budu držali dalje od njega. Većina je iskazala lojalnost, neki su napustili Rusiju, a Hodorkovski, osnažen bogatstvom i ugledom koji je imao na zapadu, odlučio je ostati i aktivno promovirati “zapadnjačku” demokraciju i putem svoje zaklade “Otvorena Rusija” iskrcati desetke milijuna dolara opoziciji. Tri godine nakon Putinova dolaska na vlast Hodorkovskog je na deset dana doslovno progutao mrak, a otada je talac modernog ruskog ekonomsko-političkog sustava, pa se čini logičnim da će to i ostati sve dok isti ljudi upravljaju zemljom. Upravo zbog toga mnogi na Zapadu drže da je slučaj Hodorkovski važniji od njega samoga: poznati pisac Boris Akunin, koji je s Hodorkovskim radio opsežan intervju, smatra da je upravo slučaj Yukos trenutak kada je Rusija “izgubila neovisno pravosuđe”, pa samim time i “trenutak u koji se stalno treba vraćati da bi se ponovno uspostavila pravda i vladavina zakona”.