Jedan kao tisuću

Jedan je meni koliko i tisuću, ako je najbolji, govorio je Heraklit. On je bio taj jedan, vrijedan koliko i tisuću, zato jer je bio najbolji. I trebao je valjda na takav način umrijeti baš on, Bekim Fehmiu, da bismo pokušali shvatiti da i svaki od onih tisuću nije gori od njega, i da ne zaslužuje mržnju.

Svaki antisemit uvijek ima svoga Židova. Rijedak je onaj koji ga nema. Preko njega on ne dokazuje da postoji dobar Židov, nego da je baš on, taj antisemit, još uvijek zadržao vezu s univerzalnom ljudskošću, da je još uvijek dobar iako mrzi, da je ipak čovjek a ne zvijer, jer u rasnoj mržnji svi instinktivno prepoznajemo zvjerski element. Kada vas god netko kao Drugoga napadno hvali, možete se kladiti u sve što imate da je intimno šovinist. On time samo pere nečistu savjest.

Albanci – parije Jugoslavije

Bekim Fehmiu, Beli Bora, mnogim je Srbima služio kao dokaz da ne mrze Albance. Srpska predodžba Albanaca – pogrdno Šiptara – zasniva se uvijek na nekoliko elemenata koji podržavaju tradicionalnu predrasudu o njihovu divljaštvu: to su besa, krvna osveta, ubojstvo zbog psovanja matere, zaostalost, etničko čišćenje. No, Albanci su bili parije Jugoslavije. Oni su bili žrtve apartheida. Žrtve predrasuda. Albanci koje smo mogli upoznati u JNA bili su nešto sasvim drugo od rado zamišljanog stereotipa, a ipak nam sposobnost vida nije razbila snagu zabluda. Albanci su bili mirni, dragi, pitomi ljudi, najčešće uplašeni od svijeta koji nisu poznavali, od Jugoslavije, od onih za koje su znali da ih mrze ili, u malo boljem slučaju, tek preziru. Mogli smo se pouzdati u njihovu riječ a ipak smo ih ismijavali jer slabo znaju naše. Učili su naše jezike a mi od njihovog nismo znali ni slova, osim pokoje psovke – civsa nona i slično – ni ne pomišljajući da bi to bilo dobro znati radi opće jednakosti. Koliki su među nama s njima imali loša iskustva? Biste li rado bili Albanac u Jugoslaviji? Biste li “krali užitak” njihova šiptarstva?

“U zapisima Dimitrija Tucovića koje je napisao još 1912. godine, rekao je da su Albanci najveći prijatelji Srba”, govorio je Bekim. Zašto se to promijenilo? Odgovori moraju doći s obje strane.

Nismo im dali šansu. Od Albanaca, govorio je Koča Popović, uz nešto muke možete napraviti solidne Jugoslavene – Fehmiu je primjer da se to moglo i bez osobita truda – ali ni uz kakav napor od njih nećete napraviti Srbe. Znao je Koča što govori; nismo ga slušali.

Mnogo toga na Kosovu nakon Drugog svjetskoga rata nije bilo u redu, ali snaga predrasude nadmašivala je konkretni povod za nju. Predrasuda bi opstala i da su se svi ponašali kao cvijeće, zato jer su bili drukčiji. Povijesne događaje nikada nije loše razmotriti iz naopakih perspektiva. To je paralaksa. Nisu li Srbi na sličan način rušili Austro-Ugarsku? Nisu li iz Jugoslavije, nakon Drugog svjetskog rata, protjerani praktički svi Nijemci i Talijani? I krivi i nedužni. Jesu li Židovi protjerivali Nijemce a da bi bili kažnjeni onom drakonskom kaznom, holokaustom, najgorom što ju je svijet ikada vidio?

Srbi traže od Hrvata da ih tretiraju kao sebi ravne a ne neku prezrenu manjinu, ali mogu li to isto sami Srbi učiniti prema Albancima? Može li se Boris Tadić ispričati Kosovarima, posebno njima, ne u nekom paket-aranžmanu, ne uz neke relativizacije “svi smo svima krvi pili, mi možda malo više”, nego drugačije, džentlmenski, na razini povijesnoga čojstva?  Mogu li, recimo to na Marxov način, Židovi tražiti od Nijemaca da se emancipiraju od svoga njemstva a da se sami nisu emancipirali od svojega židovstva? Odnosno, možemo li zanemariti partikularnu, nacionalnu zvijer u sebi i biti samo ljudi?

Odgovor nije optimističan. Mi to vjerojatno ne možemo. Ili ako možemo, to je pozicija koja se uvijek osvaja, a nikada nije osvojena jednom zauvijek. Bekim Fehmiu prvi je put umro 1987. godine, kada se demonstrativno povukao iz javnog života nakon srpskog državnog nasilja nad kosovskim Albancima. To je trebalo biti upozorenje, ali ni on sam nije puno vjerovao u snagu tog primjera.

Jučerašnji svijet

“Sva ona telefoniranja od Triglava do Đevđelije posle oproštajnog intervjua u ‘Politici’, aprila 1987. godine, pohvale za hrabrost, čestitanja, ništa mi nisu značili. Moj predosećaj, upozorenje, naročito sa pesmom Dušana Vasiljeva ‘Čovek peva posle rata’, ništa nije značio. Postigao sam nulu, jednu apsolutnu nulu u atmosferi jahača apokalipse, prošavši kroz veliku duševnu patnju”, rekao je Fehmiu beogradskom “Vremenu”. “Postigao sam ono, kao Stefan Cvajg u ‘Jučerašnjem svetu’, izolaciju, usamljenost.”

Ja sam gazio u krvi do kolena,

I nemam više snova.

Sestra mi se prodala

I majci su mi posekli sede kose.

I ja u ovom mutnom moru bluda i kala

Ne tražim plena:

Oh, ja sam željan zraka! I mleka!

I bele jutarnje rose!

Ja sam se smejao u krvi do kolena, i nisam pitao: zašto?

Brata sam zvao dušmanom kletim,

I kliktao sam kad se u mraku napred hrli,

I onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov!

A danas mirno gledam kako mi željenu ženu

gubavi bakalin grli,

i kako mi s glave raznosi krov;

– i nemam volje – il nemam snage – da mu se svetim.

Ja sam do juče pokorno sagibo glavu

I besno sam ljubio sram.

I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu –

Ali je danas znam!

Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!

Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena

i preživeo crvene godine klanja,

radi ovog svetog saznanja

što mi je donelo propast.

I ja ne tražim plena:

Oh, dajte meni još samo šaku zraka

I malo bele, jutarnje rose –

Ostalo vam na čast!

To je, nema nikakve sumnje, naše današnje iskustvo, kao i iskustvo generacija nakon 1918. ili 1945. godine.

Nije melankolični Bekim Fehmiu uzalud zazvao primjer Stefana Zweiga, jednog od najdivnijih genija kojega su Austrija i Židovi ikada dali. Plemenit čovjek i velik pisac, Zweig nije mogao podnijeti raspad ne Austro-Ugarske nego svijeta – jučerašnjeg svijeta, belle epoque – koji je davao, danas to znamo, najljepšu iluziju jednakosti i progresa. 

Zweig se ubio. Fehmiu se ubio. Zbog njihove smrti djeca neće imati više zraka, i mleka, i bele, jutarnje rose: ne zato jer su se ubili u znak opomene, nego samo zato što se naša generacija privremeno zasitila rata. Ljudskost o kojoj je govorio pokojnik – moguća samo kroz “izolaciju” – možda i nije ljudskost nego tek pokušaj koji dokazuje njenu trajnu nemogućnost. Utoliko su obje njegove smrti možda bile uzaludne.

Ali njegov život nije. Mirupafshim, Bekim Fehmiu.