Kad god na horizontu ugledam priču, pucam!

Nedavno objavljena zbirka priča “Ne zaboraviti Anu” (VBZ Beograd, 2010, orig. “Anna nicht vergessen”) prvo je i zasad jedino tvoje izdanje na prostoru bivšeg srpskohrvatskog jezika. Sada će čitaoci četiriju zemalja nastalih iz bivše Jugoslavije – BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore – imati mogućnost da je kupe i čitaju. Da li uopšte poznaješ ovaj region? Živiš u relativnoj blizini, u Beču, pa me interesuje dokle seže tvoje znanje o njemu? Da li si ikad imao bilo kakve kontakte, književne ili neke druge, s ovim prostorima?

– Kao dete sam nekoliko puta letovao u Jugoslaviji, a imao sam i nekoliko školskih drugova čiji su roditelji bili iz Jugoslavije. Odrastao sam u blizini Bodenskog jezera, a danas živim u Beču. Beč je oduvek bio melting pot, metropola jugoistočne Evrope. Volfurt, selo u kom sam odrastao, nalazi se na većoj udaljenosti od Beča nego Beograd. Dovoljno je samo otvoriti bilo koji telefonski imenik u Beču… Kao čitalac austrijskih dnevnih novina dobivam dnevne vesti s juga. Čak se u mom romanu “Es geht uns gut”, koji je objavljen u prevodu na slovenački, nalazi poglavlje u kom su protagonisti prikazani kako putuju u domen Josipa Broza Tita u nameri da tamo kampuju.

Znatiželja za životima drugih

Pitam te to zato što mi se neobičnom čini činjenica da smo tako blizu, a ujedno i tako daleko. Za razliku od ljudi koji su svoje živote živeli samo nekoliko stotina kilometara niže, ti si svoj proveo u prilično bezbednim, sređenim uslovima Austrije koja, i pored nekoliko skeleta u ormaru, ipak pruža dramatično drugačiju realnost od one preovlađujućeg haosa u regionu zapadnog Balkana, bivše Jugoslavije, jugoistočne Evrope, ili kako god. E sad, ratovi i etnička mržnja i sjebana politika i ekstremno siromaštvo, sve je to očigledno jako loše za ljude, ali ne neophodno i za pisce. Pisci se svime time hrane. Ali, budući da ti svoj život ostvaruješ u idiličnoj Austriji, odakle kupiš materijal za svoje priče?

– Za to nije potrebno mnogo. Na primer, naslovna priča bazirana je na iskustvu koje je moj prijatelj doživeo sa svojom tada šestogodišnjom kćerkom. Zakasnio je deset minuta kad je jednom trebalo da je pokupi iz zabavišta. Devojčica se tresla od straha da je zaboravljena, i to zauvek – zauvek. A ja sam pomislio: taj strah da ćemo biti zaboravljeni – pa, svi ga imamo, u manjoj ili većoj meri. Usamljenost pojedinca i pisanje o tom stanju deo su poslovnog sadržaja svakog postojećeg pisca. Homer je rekao da su bogovi darovali tugu i bol ljudima kako bi ljudi imali o čemu da pripovedaju. Da, a dobra književnost je ona koja u jednakoj meri sadrži i patnju i sreću ili u slučaju gde ljudska patnja preovlađuje, onda barem osećaj sreće. Moji likovi su u neprestanoj potrazi za tim osećajem sreće.

Ono što pripovetku čini književnom vrstom za koju su potrebni jaki nervi jeste činjenica da patnja u njoj nema kraja. Konvencionalni roman ima tendenciju da se završi na poslednjoj strani, nešto se u njemu okonča, bilo da je reč o hepiendu ili tragičnoj smrti glavnog lika. S druge strane, pripovetka ostaje otvorena sugerišući beskraj ljudske boli i patnje. To se ne dopada baš svakome. Ali, iskreno je.

Odrastao si na selu. Na koji je način to iskustvo oblikovalo tvoje viđenje sveta? Ili možda uopšte nije?

– Život na selu je intimniji od gradskog. Tamo se živi, kako bih rekao… kao u akvarijumu, znaš dosta toga o životu svojih suseda, obraćaš im se prisno, s “čiko” i “teto”. U neprestanom si dodiru s neobičnim životima drugih ljudi i teško je ukloniti im se s puta. Taj stalni osećaj klaustrofobije može da rezultira mehanizmom odbrane, poput nedostatka interesovanja. U mom slučaju, proizveo je obrnut efekat: znatiželju za životima drugih.

Za narode jugoistočne Evrope, Beč je poput luksuzne kapije kroz koju se mora proći na putu ka zemlji čuda poznatoj kao Zapadna Evropa – stoga oni neprestano prolaze kroz Beč na svom putu ka njoj a nemali broj se i zadrži u njemu. Budući da živiš u Beču, da li osećaš taj protok svakodnevno?

– Kao što sam već napomenuo, Beč je metropola jugoistoka Evrope, centralne i jugoistočne Evrope, melting pot. Kako si i sam rekao, ljudi ne samo da prolaze kroz grad, već se mnogi u njemu i zadržavaju. Beč je to što jeste već nekoliko stotina godina, i rođene Bečlije su prava retkost: ja to nisam, nije ni moja žena, niti moje komšije, teško je naći osobu koja ne vuče poreklo iz neke od zemalja koje su svojevremeno pripadale kruni, tih država naslednica Dunavske monarhije. Beč crpi potrebnu energiju iz tog neprestanog priliva, i to ne samo ljudi koji se useljavaju u grad, već takođe priliva duha, ideja. Na primer, bečka kuhinja, ona nije samo austrijska, već je ujedno i češka, balkanska, mediteranska. Ima u njoj najrazličitijih uticaja. Kao i kod ljudi. Raznolikost je to što oduševljava, a ne monotonija.

Pisati o ljudskoj svakodnevici politički je čin

Zanima me tvoj stav po pitanju daljeg širenja Evropske unije. Da li bi na koncu tog procesa sve evropske zemlje trebalo da se nađu u njoj?

– U Beč sam došao 1990. U to vreme taj grad je već preživeo nekoliko decenija kao mrtva tačka Zapadne Evrope, bio je prilično propao i uspavan. Nakon pada gvozdene zavese, Beč je uzeo ozbiljan zamah, a taj je trend dodatno ojačan nakon istočnog uvećanja EU-a. Snažno podržavam ujedinjenu Evropu. Pogledaj istorije naših zemalja. Delimo jedinstven kulturni prostor. Granice svih evropskih zemalja su manje-više proizvoljno i slučajno stvarane ratovima koji su dobiveni ili izgubljeni. Ujedinjena Evropa je mnogo koherentnija od artificijelnih kreacija nacionalnih država.

Diskutujemo o politici, ali tvoja proza je ustvari naglašeno intimistička. Pa ipak, od politike nema bežanja. Ona vrši ogroman uticaj na našu svakodnevicu i obično nam pokaže onu svoju ružnu stranu kad se tome ponajmanje nadamo. Da li književnost može da bude nepolitična i po koju cenu?

– Pisati o ljudskoj svakodnevici je u suštini politički čin – skretanje pažnje na pojedinca, i na važnost i vrednost svakodnevice istog tog pojedinca. Nemam političku poruku osim da pojedinac nije tek zupčanik u ekonomskom mehanizmu. Moja politička poruka je da život propalice nije ništa manje vredan od života uspešne osobe. Premda ja nisam politički pisac, daleko bilo. Ali, suštinski je politička stvar ukoliko ja snažno nastupam u ime pojedinca u svoj svojoj jedinstvenosti i sa svojom sopstvenom istorijom, i suštinski je politička stvar ukoliko nastojim da uspostavim s čitaocem dijalog o svetu koji delimo. U duhu svega toga, postoji takođe i “politika emocija” koja se tiče visoke politike: dobra književnost, precizna književnost je politična već po toj preciznosti. Namere, želje i strahovi koji jednu osobu potresaju uvek se tiču stanja u društvu u kom ta osoba živi.

Flaubert, Čehov i moj otac

Ko su tvoji književni uzori ili uopšte ljudi koje ceniš, ne neophodno pisci?

– Dajem sve od sebe da ne oblikujem sebe po drugim piscima. Kad umetnici isuviše liče na svoje uzore, to je poput slepe ulice – na kraju mrtvi obožavaju mrtve. Ali, volim Flauberta. Sviđaju mi se i Harold Brodkey, Grace Paley. Anton Čehov. A divim se i sopstvenom ocu.

Ima li neki poseban razlog za to što ovde navodiš upravo svog oca?

– Da. Moj otac je izuzetna osoba, veoma nežna i inteligentna. Ali, on već desetak godina boluje od Alchajmerove bolesti. Pa ipak, čak i danas, ja toliko toga dobivam od njega. Stoga sam upravo završio rad na jednoj veoma ličnoj knjizi o njemu, “Der alte König in seinem Exil”, koju će objaviti izdavačka kuća Hanser u februaru 2011. godine.

Da li možeš da nam daš jedan kratak uvod u savremenu austrijsku književnu scenu kako je ti vidiš?

– Austrijska književnost je obično artificijelnija i slabije angažovana od nemačke književnosti. Dokaza za to ima i više nego dovoljno. Međutim, kažem, obično. Ekonomski uspeh mnogih mladih austrijskih pisaca ima veze s činjenicom da se oni pojavljuju kao naratori sopstvenih priča, ali i s tim što poseduju tipično austrijsku svest o jeziku i formi. Kad mi je bilo dvadeset, ja nisam imao hrabrosti za tako izravno pripovedanje, već sam smatrao da mi je dužnost da prerušavam ono što želim da kažem, kroz književnu umešnost. I povrh svega, kao moto, citat Thomasa Bernharda, analogija: “Kad god na horizontu ugledam priču, pucam.”

Književni život u Austriji izuzetno je skoncentrisan u Beču. Sve uloge su već unapred podeljene, pa je određena kreativnost neophodna da bi se čovek izborio za sopstveni javni profil. Prinuđeni ste da stegnete zube. Austrijska književnost danas je izuzetno živa. Karl Kraus nazivao je Austriju “laboratorijom kraja sveta”. Dopada mi se to.