“Komunistički manifest” je vrhunski pisan političko-programatski tekst

Naklada Pavičić nedavno je objavila “Komunistički manifest” s pompoznim sloganom “Prvi hrvatski prijevod”. Oprema je ideologizirana do karikature: na naslovnici je Marx s “krunom” od srpova i čekića, na zadnjoj stranici teku krvave suze (u svakoj je glava jednog komunističkog diktatora), a na drugoj i trećoj stranici tragikomično kičasta Marxova slika prikazana poput relikvije na nekoj halji. Sve je to, čini se, nadahnuto predgovorom Ivice Šole pod naslovom “Uvod u teologiju Karla Marxa”, gdje se iz petnih žila nastoji marksizam prikazati, u osnovi, vjerskim pokretom s korijenom u mesijanizmu, a koji završava retoričkim pitanjem “Imaju li Marx i drugovi pravo na novi pokušaj?”, pri čemu misli na pokušaj popravljanja svijeta; što se odgovora tiče, izgleda da za Šolu nema dvojbe.

Tekst je popraćen i prevoditeljskim komentarom Nikice Mihaljevića u kojem se objašnjava zašto su dosadašnje hrvatske redakture kanonskog prijevoda Moše Pijade nedovoljno desrbizirane. Komentar završava moćnom parafrazom “Hrvati svih stranaka, ujedinite se!”

Butkovićeva papazjanija

Od Naklade Pavičić nismo ni očekivali nego ovako ozbiljan proizvod, no stvar postaje zaista zabavna – ili zaista podla – kad se u cipelarenje Marxa uključe “Jutarnji list” i Davor Butković, koji je povodom ovog izdanja “Manifesta” na duplerici priloga “Magazin” od 19. lipnja objavio osvrt s naslovom “Zloglasni tekst koji nam danas više ništa ne znači”.

U pravoj butkovićevskoj maniri dokinuća svih suprotnosti metafizičkim lukavstvom kapitalizma u tumačenju EPH-a (po kojem “prosvjedi u Varšavskoj ulici u Zagrebu spadaju među vrednije društvene akcije”, ali i “privatni interesi uopće ne moraju biti suprotstavljeni javnima”, te se “podrazumijeva, naposljetku, da je i svaki novi shopping centar dobrodošao”), tekst započinje s: “Komunistički manifest vrlo je vjerojatno tekst koji je izazvao najviše nasilja u povijesti čovječanstva, koji je nadahnuo desetke i desetke milijuna politički motiviranih ubojstava (…)”, ali bilo bi ga jednako besmisleno prosuđivati isključivo po tome, kao da se “o Bibliji sudi prema križarskim ratovima”. Na kraju zaključuje kako “Manifest svakako valja pročitati. I kao važan povijesni, politički i filozofski tekst, ali i kao strastveno napisanu literaturu, koja je ispražnjena od većine modernih značenja (…)”. A zašto je tako, jasno je ako pogledamo argumentaciju i otkrijemo da pravi Butkovićev naum nije komentirati “Manifest” nego pokazati kako nam je u kapitalizmu super i kako je svaka promjena uzaludna i besmislena. Idemo redom: “(…) njegove postavke (danas) u najvećem dijelu ne komuniciraju sa stvarnošću”; “(…) nedavna kriza kapitalizma pokazala je da ekonomski odnosi u društvu više ne izazivaju ni ozbiljnije prosvjede”; “(…) danas je irelevantan i zato što je u zapadnom dijelu svijeta radnička klasa, u Marxovu smislu te riječi, već odavno nestala ili upravo nestaje. Konvencionalni, konfrontirajući odnos rada i kapitala ublažen je činjenicom masovnog vlasništva nad kapitalom, kao i socijalnim alatima kojima raspolažu suvremene zapadne države”, piše Butković u zemlji koja je prošla privatizaciju i kojoj se upravo sprema darvinistički Zakon o radu.

“Mein Kampf” je izazvao najviše nasilja

Za komentar ovog izdanja “Manifesta” i Butkovićeva teksta zamolili smo filozofa i analitičara Žarka Puhovskog, te dizajnera, bivšeg urednika “Arkzina” i publicistu Dejana Kršića, koji je Pijadin prijevod “Manifesta” objavio 1998. u redakciji Borisa Budena.

– Meni se čini da je Butković čovjek nedovoljno kvalificiran da razgovara s predsjednikom vlade, pa mu se dogodi lažni intervju, a kamoli da interpretira tešku literaturu poput “Komunističkog manifesta”, pa i onu verziju Marxa za pučku upotrebu. Osim toga, Butković – po svojoj općoj neoliberalnoj orijentaciji – nije čovjek koji o toj temi može moralno ili intelektualno prosuđivati. Što se ovog izdanja tiče, tekst ima niz ozbiljnih grešaka u prijevodu, a popraćen je i pustopašnim Šolinim komentarom, koji je još lošiji od Žižekova komentara prošlom izdanju. Imamo veliki peh, komentari iz pedesetih mnogo su bliži Marxu od današnjih – kaže Puhovski.

Današnja aktualnost “Manifesta” po njemu nije dvojbena.

– Naravno, “Komunistički manifest” je povijesno relevantan. Tehnički gledano, to je jedan od najbolje pisanih političko-programatskih tekstova, o tome nema spora kod ozbiljnih političkih analitičara. On igra na problem koji je i dalje neposredno važan: to je pitanje politizacije socijalnih sukoba, nasuprot pokušajima koji su neoliberalnim floskulama općeprihvaćeni, po kojima je političko odvojeno od socijalnog. Jasno, Marx i Engels bi to htjeli dovesti do revolucije, no bez obzira na tu činjenicu i na to što se Marxovi zaključci o komunističkom dokidanju ovih sukoba, odnosno suprotnosti, nisu pokazali točnim, i dalje se radi o relevantnoj interpretativnoj matrici. Što se nasilja tiče, uopće nema spora da je tekst koji je izazvao najviše nasilja “Mein Kampf”. Nasilje koje su počinili Lenjin, Staljin ili Mao šesta je redukcija Marxove pozicije. Marx ima ozbiljnu intelektualnu odgovornost jer neke političke aspekte svog djela nije opreznije promislio, no sam “Manifest” nije izazvao masovno nasilje – nastavlja Puhovski. Osvrnuo se i na same prijevode, kazavši kako mu se čini da su i ovaj Mihaljevićev i onaj Budenov umnogome neprecizni.

Kršić, pak, kaže kako inzistiranjem na “prvom hrvatskom prijevodu” sami desničari svoju domovinu i njezinu kulturu guraju na rub i provincijaliziraju te kako na argument o “nedovoljno hrvatskom leksiku” ne vrijedi trošiti riječi.

– Jasna je ta njihova nacionalno-identitetska priča, no time se hrvatska kultura, radi neke “čistoće”, “razlikovanja od Srba i Srbije”, odriče svoje stogodišnje povijesti. “Manifest” se, naravno, objavljivao i prije čiče Moše Pijade: prvi prijevod objavljivan je u nastavcima u listu “Pančevac” još 1871. Kako u izdanjima EPH-a nema smisla bilo što demantirati, iskoristio bih ovu priliku za “ispravak krivog navoda”. Ma kako to lijepo zvučalo, nije “ljevičarski intelektualac Dejan Kršić tiskao ‘Manifest’ prije dvanaest godina, u starom prijevodu Moše Pijade” nego je to učinila naša mala izdavačka kuća “Arkzin” – govori Kršić.

Realnosti kapitalizma

Prisjetio se i konteksta u kojem je Biblioteka Bastard 1998. izdala “Manifest”.

– Povodom 150. obljetnice izdavačka kuća Verso objavila je delux izdanje “Manifesta” u crno-crvenom “Prada” dizajnu, sa slikom soc-art umjetnika Komara i Melamida na naslovnici i predgovorom Erica Hobsbawma. Godišnjica “Manifesta” je i nama u “Arkzinu” bila dobar povod da od Slavoja Žižeka (čije smo tekstove često objavljivali u drugoj polovici devedesetih) naručimo tekst koji problematizira tada neupitnu i netematiziranu tranziciju iz “realnog socijalizma” u realnosti kapitalizma. Naime, osnovni ideološki trik tzv. postsocijalističke tranzicije je u tome da su godinama svi – desničari,  nacionalisti, liberali, narodnjaci, socijaldemokrati… – lupetali o demokraciji, višestranačju, parlamentarizmu i ljudskim pravima, nacionalnoj državi kao idealnom pa i jedinom mogućem okviru za njihovo ostvarenje, a ispod te bajke odvijala se beskrupulozna “prvobitna akumulacija”, u biti privatizacijska pljačka društvene imovine – kaže Kršić.

– Možemo ustvrditi da pravi cilj većine postjugoslavenskih ratova nije bilo neko teritorijalno osvajanje, pa čak ni tzv. etnička čišćenja kao neka vrst rješenja desetljećima potiskivanih primordijalnih strasti – to su nusproizvodi i profesionalni rizici ratova kao sredstva vođenja politike – već su oni imali unutrašnju ulogu maskiranja te brutalne denacionalizacije. Zagovornici tzv. tržišne politike i danas kontinuirano rogobore protiv “komunističkog nasljeđa”, državne regulacije i intervencija, a ne vide da smo u SFRJ imali društveno a ne državno vlasništvo, i da to nije bilo tek pitanje naziva. Nasuprot tome, suverena nacionalna država otela je rezultate rada i pravo na upravljanje i odlučivanje svom vlastitom stanovništvu i ponovno uvela državno vlasništvo, kako bi ga često sumnjivim transakcijama prepustila izabranim tajkunima, gotovo odreda bivšim kamiondžijama i skladištarima. Umjesto očekivanog porasta društvenog blagostanja, što su političke i ekonomske promjene obećavale, dobili smo neki sirotinjski oblik postindustrijskog društva. I tako smo u tim grubim realnostima kapitalizma htjeli napraviti korak unazad, pogledati stvari poslovičnim Marxovim “trezvenim očima” i vidjeti što nam to klasično djelo govori o društvenoj, političkoj i ekonomskoj situaciji trenutka – nastavlja Kršić.

Podsjetio je i na izložbu s temom “Manifesta” i analize kapitalizma koju je organizirao kustoski kolektiv WHW/Što, kako i za koga. Slične izložbe, dodao je, postavljene su diljem svijeta.

– Što god nam enološki stručnjaci i samozvani opinion-makeri govorili o nerelevantnosti Marxa i “Manifesta”, iz nekog se razloga ljudi od Berlina i Kopenhagena do New Yorka i Istanbula… tim pitanjima ne smiju – zaključuje Kršić.