Kosovski presedan: strah i nada

Unatoč činjenici da su suci Međunarodnog suda pravde (ICJ), obrazlažući zašto jednostrano proglašenje neovisnosti Kosova nije u neskladu s međunarodnim pravom, više puta naglasili da je Kosovo poseban slučaj, tu su vijest mnogi protumačili upravo suprotno, kao presedan koji će i drugim secesionističkim pokretima poslužiti da izbore svoju samostalnost. Ovo je prvi takav slučaj koji je ICJ razmatrao, pa samim time i jedinstvena podrška secesionizmu, bez obzira na to što je odluka Suda samo savjetodavna i što će imati snažnije političke nego zakonske posljedice.

Svjetski je sud vijećao o sukobu između dva temeljna principa od iznimne važnosti svim članicama UN-a: o pravu na samoodređenje, u ovom slučaju kosovskih Albanaca, i pravu na teritorijalni integritet, u ovom slučaju Srbije. Zbog toga je u UN-u od početka prisutan raskol, pa je Kosovo dosad priznalo samo 69 od 192 članice UN-a, a među onima koje to nisu učinile jest i pet članica Europske unije. Brojne države čekale su upravo odluku ICJ-a, no čak ni ona Kosovu neće donijeti status 193. članice UN-a, jer je za to potrebna dvotrećinska podrška članstva, uključujući svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti. Za sada tu podršku neće dati Kina i Rusija, koje imaju neograničeno pravo veta na odluke svjetske organizacije, pa bi Kosovo moglo doživjeti sudbinu “kineskoga” Tajvana: faktički će postojati kao samostalna država, ali se njegov glas u toj organizaciji neće čuti.

Shizofrena pozicija Republike Srpske

Upravo zbog takvog karaktera odluke, podržale su je i neke države koje imaju problem sa secesionističkim težnjama unutar vlastitih granica, ali su uvjerene da odluka ICJ-a taj problem ne može produbiti: takve su zemlje Belgija (separatizam Flandrije), Francuska (Korzika) i Velika Britanija (Škotska i Sjeverna Irska), a osim njih na daljnje priznavanje Kosova pozvale su i Albanija, Njemačka, Slovenija, te Europska unija i NATO savez.

Iako među stručnjacima prevladava stav da je odluka ICJ-a jasna i nedvosmislena, separatisti diljem svijeta ipak su u njoj uspjeli iščitati temelje za vlastita državotvorna stremljenja. Zbog toga je odluku pozdravio i predsjednik odmetnute gruzijske pokrajine Abhazije Sergej Bagapš, izjavivši da ona potvrđuje pravo Abhazije i druge odmetnute gruzijske pokrajine, Južne Osetije, na samostalnost. Na teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza samostalnost traži i moldavska pokrajina Pridnjestrovlje, te Nagorni Karabah, zbog kojeg su ranih 1990-ih ratovale Armenija i Azerbajdžan, otkada mu je neriješen status. Njegovi stanovnici odluku ICJ-a čak su proslavili na ulicama.

Odluku je pozdravila i Škotska nacionalna stranka te baskijska nacionalistička stranka PNV, koja smatra da “Španjolska više ne može govoriti da međunarodna pravila ne dopuštaju stvaranje neovisne baskijske države u EU”. U svijetu, inače, postoji više od 80 separatističkih pokreta u tridesetak država, pa Kosovo zasad nisu priznali ni Brazil (Pokret za neovisnost pampe), Indija (Kašmir, zapadni Bengal i još desetak pokreta), Izrael (Palestina), Egipat (Kopti), Indonezija (Aceh, Sjeverna Papua), Južnoafrička Republika (Afrikaaneri) i još nekoliko desetaka njih sa sličnim problemima. Većina ovih pokreta okupljena je u Organizaciji nepriznatih naroda, njih šezdesetak, koji se deklariraju kao skupina nenasilnih i demokratskih naroda, etničkih manjina i nepriznatih ili okupiranih teritorija, s različitim ciljevima, koji sežu od kulturne autonomije do odcjepljenja.

Odluku, očekivano, nisu priznale zemlje koje se boje “kosovskog presedana”. Kina zbog Tajvana, Tibeta i još nekoliko separatističkih pokreta, Grčka i Cipar zbog separatističkih ambicija turskog dijela otoka, Rumunjska i Slovačka koje imaju autonomaški raspoložene mađarske manjine i Španjolska zbog separatističkih zahtjeva Baskije i Katalonije. Sudska odluka nije pozdravljena ni u Republici Srpskoj i Rusiji, no one su u donekle shizofrenoj poziciji: vođa RS-a Milorad Dodik odcjepljenje Kosova ne podržava, ali u odluci vidi šansu za “borbu za pravni status i budućnost RS-a”, a iz Rusije poručuju da je sud ovime “otvorio Pandorinu kutiju”, iako je ruski premijer Vladimir Putin još krajem 2008., kada je Kosovo proglasilo samostalnost, rekao: “Imamo Abhaziju, Južnu Osetiju i Pridnjestrovlje, a oni kažu da je Kosovo poseban slučaj.”

Upozorenje ekspanzionističkim režimima

Drugim riječima, Rusija podržava nabrojene separatističke pokrete, pa u ovoj odluci, iako to ne govori, vidi šansu za njihovo osamostaljenje i eventualno pripojenje. No, unatoč željama i nevoljkosti stanovnika Abhazije i Južne Osetije da žive u zajednici s Gruzijom, ta su dva slučaja ipak duboko različita od kosovskoga, pa je i mogućnost za njihovo osamostaljenje praktički nikakva. Za razliku od Kosova, koje je sa svoja dva milijuna stanovnika i izgrađenim institucijama održiva nacija, Abhazija sa svojih 200.000 i Južna Osetija sa 60.000 stanovnika to nisu. One su, osim toga, de facto anektirane od strane Rusije i to nakon što su manjinski Abhazi i Oseti uz pomoć ruske vojske izgnali Gruzijce.

Dakle, one su nastale kao rezultat etničkog čišćenja uz pomoć strane invazije i aneksije, pa su po tome sličnije Republici Srpskoj nego Kosovu. Zbog toga je praktički nezamislivo da bi međunarodna zajednica takve tvorevine priznala kao države. Sasvim suprotno, odluka ICJ-a o Kosovu može se tumačiti kao upozorenje ekspanzionističkim režimima da mogu izgubiti teritorij ako pokušaju etničko čišćenje, a svakako ne kao ohrabrenje da ga provode ili podržavaju.

Neovisnost nije nužno i državnost

Iako ICJ više puta navodi da se u odluci ne očituje o tome je li Kosovo proglašenjem neovisnosti ostvarilo državnost, jer ga Srbija to nije ni pitala, kao što ga se ne pita ni dopušta  li uopće međunarodno pravo jednostrano odcjepljenje, Sud kaže i da “praksa pokazuje da međunarodno pravo ne sadrži zabranu proglašenja neovisnosti”. No, tvrdi i da je Vijeće sigurnosti ipak više puta osuđivalo proglašenja neovisnosti koja su se dogodila izvan konteksta “prava na neovisnost naroda nesamostalnih teritorija i naroda koji su podvrgnuti stranom podčinjavanju, dominaciji ili eksploataciji”. Te se osude, međutim, nisu dogodile zbog jednostranog karaktera proglašenja neovisnosti nego zbog povezanosti proglašenja s “nezakonitom upotrebom sile ili drugim kršenjima normi općeg međunarodnog prava”. Vijeće sigurnosti u slučaju Kosova nikada nije objavilo takvu osudu.

Posebnost kosovskog slučaja je i u tome da je ono po ustavu SFRJ imalo pravo na samoodređenje, a njegova je državnost rezultat humanitarne krize koja je dovela do međunarodne intervencije. Osim toga, “međunarodno pravo koje se odnosi na Kosovo sadržano je u rezoluciji Vijeća sigurnosti 1244 i Ustavnom okviru”, kojima je stvorena privremena kosovska administracija, no oni nisu ustanovljeni kao trajno rješenje, nego da bi omogućili pregovore o konačnom statusu Kosova. Budući da je autor deklaracije Skupština Kosova, a ne “privremene institucije kosovske samouprave”, kako to u svome pitanju ICJ-u kaže Srbija, te da je Skupština smatrala da pregovori o konačnom statusu nisu uspjeli, deklaracija nije ni bila čin privremene vlade smišljen da bi se ostvario u okviru privremenog pravnog poretka, pa samim time, tvrdi Sud, on nije ni prekršen.