Majn šaht

– Gospodine Schwartz, ovdje Boris Rašeta.

– Za dom.

– Dobar dan. Vi ste me prije nekog vremena osudili na smrt, u “novoj porciji” državnih neprijatelja…

– Ali, za ime boga, gospodine Rašeta, pa nisam vas ja osudio!

– Ada tko?

– Pa Nova hrvatska desnica poštuje proceduru – osudio vas je Trijumvirat…

– Svejedno, nema veze. Izgubio sam taj spis. Možete li mi ga poslati?

– Koji je broj vašeg hitropisa? Odmah ćemo vam poslati.

Ova brzoglasna subesjeda odvijala se prije šest godina. Za deset minuta na svom sam stolu imao kopiju presude. Nova hrvatska desnica imala je urednu pismohranu, dalekoumnoživače i  hitropise i, što je najvažnije, dobru volju da nam pošalje presliku zagubljene odluke Trijumvirata.

Prošla su od tada do danas mnoga ljeta i u životu Nove hrvatske desnice zbile su se brojne dogodovštine. Ana Lučić, djevojka Mladena Schwartza, pala je jedne noći, u dramskoj epizodi, u nekakav mračni šaht. Događaj s umalo tragičnim posljedicama imao je dvije dimenzije, jednu tužnu i jednu bezmalo veseliju. Tužna je da su taj pad u šaht, kako je posumnjao Schwartz, vjerojatno inscenirale redarstvene vlasti – zlikovci! – a ona bezmalo veselija je da je autor ovoga teksta umalo za “Latinicu” snimio prilog pod naslovom “Majn šaht”, no to mu iz nekih razloga ipak nije uspjelo.

Desničari zaljubljeni u maršala i lavandu

Samorashodovani Prvi Tijumvir ovih se dana vratio na javnu scenu s novim popisom “državnih neprijatelja”. U prošlom stoljeću u dva je navrata radio takve inventure. Jedan je popis sadržavao unutarnje a drugi vanjske neprijatelje Hrvatske. Ovaj prvi, s unutarnjim neprijateljima, dobio je nakon nekog vremena i aneks koji je Schwartz nazvao “nova porcija”. Na njemu je tada, među stotinjak drugih, bilo i ime autora ovog teksta. Sada je na toj listi samo 60 imena, a zadnje u nizu je ono Severinino. Doljepotpisanog novinara nema. On se lagano, prema neumitnim zakonima socijalne biologije, preselio u nacionalni mainstream, podalje od korozivnih elemenata koji nagrizaju sve zahrđalije željezo hrvatske državne armature. “Tko u mladosti nije bio komunist, nije imao srca, a tko je to ostao i u starosti, nema mozga”, rekao bi Clement Attlee, bivši britanski premijer.

Ipak, to je simptom stanovitog  moralnog posrnuća, jer se na Schwartzovu odlikovnom popisu našlo čak i ime Jadranke Kosor koja je opisana kao “jugosrpska premijerka” (?!), pa i brojnih drugih, bivših vatrenih adepata “naše stvari”. Standardno, na spisku su se našli i tradicionalni oporbenjaci: Ivo Goldstein, s rednim brojem 13, za kojega sastavljač veli da je jugoidni “povjesničar”, pa onda 19. Josipović, Ivo, “trenutačni predsjednik RH jugoslavenskih korijena”, potom se navodi Jović, Dejan kao “srbo-jugoslavenski savjetnik neprijatelja br. 19.” itd. itd. sve do Severine, gas-gas…

Za zaokruživanje brojke do 100 Schwartz je uveo samoupravljanje: “Budući da inozemnih neprijatelja imade jako mnogo, ovoga puta njih smo izostavili (ta tko će još nabrojiti sve one Srbe, židove, ‘europejce’, kozmopolite, globaliste… koji danomice rade na propasti hrvatskoga naroda!). Na ovoj, najnovijoj listi ima dušmana koliko ih ima, a čitatelje molimo da, u svojim osvrtima, popis dopune do znamenke od 100 imena. Držite pritom na umu ova mjerila: dotične osobe moraju spadati u krug doista trenutačno djelatnih, istaknutih, važnih neprijatelja hrvatske države i nacije, pripadnika različitih segmenata antihrvatskoga bloka (neojugoslaveni, neokomunisti, partizani i titovci, velesrbi, židovski šovinisti, lijevi liberali, manijaci ljudskih i životinjskih prava, euro-fanatici, bojovne feministice, politički homoseksualci, anacionalni anarhisti i njima slični).”

Još je jedna važna razlika. Schwartz je ovoga puta neprijatelje osudio na život umjesto na smrt: “Moramo istaknuti kako popis neprijatelja ne predstavlja listu za odstrel, čega su se popisani neprijatelji prošlih puta uplašili. Popis služi isključivo političkoj orijentaciji naših pripadnika i pristaša. Nitko se, dakle, ne treba smatrati osuđenim na smrt, barem ne ovim popisom.”

Nova hrvatska desnica u međuvremenu se ugasila. Mladen Schwartz nije mogao podnijeti vrijeđanje u jednoj “Noćnoj mori”, koje je imalo antisemitsku podlogu, pa je rezignirao i ugasio stranku – od tada do danas za njega se jedva čulo, sve dok nedavno nije pokrenut list “Imperijal”. To je vjerojatno najčudnija tiskovina na hrvatskoj medijskoj sceni. U prvoj polovici tih novina skupina muškaraca i desničara divi se nekim drugim muškarcima, pa čak i ljevičarima, a posebno je dojmljiv tekst u kojemu Schwartz iskazuje divljenje ratničkoj i muškoj ljepoti maršala SFRJ Josipa Broza Tita, kojemu je krasno stajala ešarpa na bijeloj uniformi. Sam maršal, premda nepatvoreni zlikovac, bio je neobično lijep na bijelom konju, slika i prilika ratnika. U drugoj polovici novina nalaze se savjeti o uzgoju puževa, lavande i nekih drugih ljekovitih biljaka, pa čak i reportaža o posjeti Jadranke Kosor jednom takvom zasadu. To je prilično smiješan list. No, okolnosti njegova pokretanja nisu sasvim smiješne: naime, država uvijek aktivira takve tiskovine, takve ljude i takve skupine kada su na vidiku izbori. Onda preko njih plasira indiskrecije, tračeve, himbe, objede i zlopake. U cijelosti, uvijek se pokušava stvoriti dojam o oživljavanju jugokomunističkih aveti. Hrvatska desnica nema nikakve ideje o budućnosti (na našu žalost, to ne znači da je ima ljevica), pa zato uvijek poseže za glogovim kolcima koje ritualno zabija u srce crvene sablasti. Dosad se to u nizu izbora pokazivalo uspješnom taktikom. Iza Schwartza počet će sada nastupati sve šira kolona “spavača” koji se bude, želeći promijeniti sve ne bi li sve ostalo isto. Ponajprije vlast. Svi će ti likovi sada, poput Schwartza, zazivati rat s mitskim neprijateljima, Srbima i komunistima ponajprije. To je majka svih bitaka.

Ipak, ovdje se previše toga promijenilo a da bi svi ti tam-tamovi koji zazivaju rat značili neku dublju prijetnju. U miru groblja nije moguće proizvesti živi rat. Iza konačnih rješenja ne može biti još konačnijih. Jedan mi je prijatelj, vatreni verbalni desničar, hrvatski domoljub, ustaša, nedavno s ushićenjem recitirao Matiju Bećkovića, “pesnika ontološke omraze”:

Ćeraćemo se još

Sve može biti

Sem da se nećemo ćerati

Ovo što smo se ćerali

Samo je uvodno ćeranje

Predgovor glavnom ćeranju

Sve ima svoj kraj

Sem ćeranja

Iz raja smo išćerani

Ali iz pakla nije niko

I niko se nije ćerao toliko

Da se nije mogao ćerati

više

I koliko se god ćerao

Nije do kraja doćerao

Na mladima ćeranje ostaje

ćeraćemo se još…

Prekinuo sam ga – ne pjesnika nego recitatora – s idejom posve suprotnom:

Što ste se ćerali, ćerali ste se

ko će se više ćerati

starčad i da hoće ne more

duša joj je na nos išćerana

mladeži nema sva je proćerana

Što ste ćerali ćerali ste

Što ste proćerali proćerano je

Prećerali ste s ćeranjem

Pa sad više nemate

Što i koga ćerati

O jadu se zabavili

S ćeranjem ste prećerali

Pa ćete se sada

Sami ćerati

Nema repromaterijala za novo ćeranje

Tim ljudima bez ćeranja život nema smisla. U temelju njihova bitka je ćeranje, s dugim prvim “e”. Ćeeeranje i naćeravanje.

Ima jedna priča Ive Andrića, “Bife Titanik” se zove, i u njoj pisac lijepo prikazuje put jednog nitkova, džabalebaroša, nikogovića iz Banja Luke, propalog fotografa Stjepana Kovača koji dolaskom rata oblači ustašku uniformu. I kao u svakoj revoluciji – tko bio je ništa, bit će sve – on postaje strah i trepet, život i smrt, alfa i omega, posljednji a prvi u “strašnim, izuzetnim vremenima koja ovakvima kao što je on otvaraju neslužene izglede, pružaju neograničene mogućnosti i punu nekažnjivost”… To je onaj vakat za kojega pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati.

I za tim sada masovno žale ovi koji bi se ćerali, misleći da je rat bio bolji. Sve što je bilo nepismeno, polupismeno i tričetvrtpismeno, krezubo i zaostalo, u tom je ratu, nacionalnoj revoluciji, revoluciji polusvijeta, neradnika i šljama, tražilo i našlo svoju priliku: skladištari su postajali šefovi država a konobari ministri obrane. Horde takvih likova, nalik na pacove iz Papićeva “Izbavitelja”, čekaju sada u podzemlju svoju novu priliku, novu revoluciju, kako bi postali Nešto, ali takve prilike na vidiku nema i, čini se, neće je ni biti. Iza konačnog rješenja nema mjesta za dodatne manevre.

Schwartzova rekonkvista pokazuje dobro svu žal tog polusvijeta, iz kojega se uvijek mobilizira vojska fašizma; činjenica, međutim, da se na njemu našlo čak i ime hrvatske premijerke pokazuje da repromaterijala za novo ćeranje naprosto nema. Schwartz je sablast koja zaziva sablasti da bi sa sablastima ratovala, baš kao Isusovi mrtvi koji pokapaju svoje mrtve…