Melankolija kao viši oblik neustrašivosti
Domaća glazbena scena gotovo je posve izmišljena činjenica. Zanemarimo li “projektante” tipa Tonyja Cetinskog ili Huljića i kompanije, Sevku te sve Halide ovoga svijeta, gledamo li na Hladno pivo kao na karikaturu new wavea, kad se pobuna ponovila kao farsa, vidjet ćemo da svirateljske scene zapravo nema. Postoji samo dim oko nje.
Za očekivati je kako se bliži dan u kojemu će se po radnim organizacijama početi odvajati novac za pjevače, po onom istom beskrupuloznom sistemu po kojemu se para ubire za nogomet. Direktor mora u računovodstvenom odjelu ukalkulirati i sredstva za razvoj pjesme u regiji, jer kakav je to narod koji ne pjeva (kakav je još osim što zlo misli?), inače će biti smijenjen, a raja će, nakon što se za razvoj pjevanja novac osigura, biti prinuđena na TV-u i u novinama gledati vokalne vedete na jahtama kupljenima novcem poreskih obveznika. Upalite bilo koju radiopostaju: omjer nove i stare glazbe apsolutno je na strani hitova iz osamdesetih. I ne radi se samo o ukusu glavnih urednika, pseće odanih glazbi svoje mladosti, nego o stanju na terenu: da bi ilustrirali svoje nezadovoljstvo i kaos ovih prvih desetak godina novoga tisućljeća, ljudi uglavnom posežu za stihovima autora otprije tridesetak godina što bi, naravno, bilo strašno da nije jadno. Vjerojatno je vrijeme za novo prebrojavanje, za novi početak. Kako više gotovo nitko ne sriče slova ove teške glazbene meštrije, možda je dobro vratiti se gitari i, kao onomad Drago Mlinarec, ponovno krenuti s odurnim prvim koracima.
Nina Romić radi kao odgajateljica u dječjem vrtiću, pa je, dakle, i više nego verzirana za problem. Stilski se uklapa u procvat vani prilično prisutnoga “ženskoga vokalnog pisma”, koje je svoje vrhunce doživio u americani i folk izričaju, a “Daljine” su njezin prvijenac. Svirala je na zagrebačkom koncertu prije Tindersticksa, nešto malo je o njoj pisao Aleksandar Dragaš primijetivši – vjerojatno s pravom – nedostatak dinamike u nastupu, opaska koju bi možda bilo moguće s istom količinom utemeljenosti prenijeti i na ovaj album. No svejedno se radi, pogotovo u ovim domaćim ziheraškim i sterilnim okolnostima, o izvanserijskom albumu. Atmosfera je, štono bi rekao Van Morrison, astralna, i zaista biste mogli “osjetiti” daljine iz naslova tijekom trajanja gotovo svake pjesme, pa čak i one vremenske daljine, kada vas izvođač pjesmom zavitla u drugo vrijeme. Nina Romić ima sposobnost da vas vrati u prorajtanu prošlost, na mjesta stjecanja prvih sjećanja, u situacije zabašurene svilom i hermelinom djetinjstva, ili barem u vrijeme u kojemu “kao da je petnaest godina u zraku”. Melankolija je u nje viši oblik neustrašivosti, spremnosti da se napravi inventura života, unatoč G-molu iz kojeg znaju kretati pjesme životom sablažnjenih kantautora/ica ovoga tipa. Na domaćoj (u širem smislu) joj je sceni teško naći pandana, a bilo bi problema i s prethodnicima. Možda Mlinarec, Jadranka Stojaković, ponešto od Indexa? Kako je ova naša sredina palanačko-građanskog predznaka organizirana po načelu isforsiranog spektakla, njezin tihi pristup teško da će moći osvojiti šira prostranstva takozvane estrade, što će reći da, ako se i bude za scenu utjerivao novac po našim kombinatima, teško da će biti skupljan pod egidom “Pomozimo Nini Romić”!
Sugestivnošću se na ovom albumu, gotovo identično uritmljenih pjesama, ističu “U mom malom mraku”, naslovna “Daljine”, “Kristali” i dosta vesela “Kraj”. Zvučna podloga uključuje gitare, akustičnu koju svira sama, te električnu (koja malo-malo pa klizne u slide) što je svira Damjan Čakmak, a o usnoj harmonici, ksilofonu (?) i klavijaturama brigu brine Orlan Tus. Donekle je naslonjena na hrvatsku glazbenu baštinu, dosta joj je pomogla Dunja Knebl, s kojom je surađivala na albumima “Kite i kitice” i “Dođe Božić, oj koledo”. Album koji doista vrijedi čuti, koji me atmosferom i štimungom te odsutnošću lažne nade podsjetio na unikate Kate Wolf, pogotovo na njezino remek-djelo “Close to You” iz davne 1980. godine.