Mladi nemaju koga pitati o ratu ili tranzicijskom kapitalizmu

Kazališna redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić već 12 godina dijele istu strast prema pozornici. Za razliku od uobičajenog kazališta srednje struje, njihove su predstave hrabro naslonjene na goruće poratne teme, koje nas se zaista tiču, ali koje nikada nisu ispričane do kraja. Tako su nastale predstave “Imitatori glasova”, “Kučkini sinovi”, “Oprostite, mogu li vam ispričati?” i “Menažerija”, koje izazivaju podozrenje u domaćem dvorištu i dobivaju nagrade na međunarodnim festivalima. Za ovu jesen, Anica Tomić i Jelena Kovačić pripremaju predstavu prema motivu tragične smrti Luke Ritza.   

Vaša kazališna suradnja i međusobno prijateljstvo ne mogu se odvojiti. Kako ste se upoznale?

Anica Tomić: Upoznale smo se jako čudno i jako slučajno, ali kažu da ništa nije slučajno, pa tako ni naše prijateljstvo. Bilo je to 1998. godine na Filozofskom faksu, dok smo još bile studentice. Meni je trebao netko tko bi puštao muziku u “Močvari” za neki moj studentski performans. Kako nikoga nisam našla, pokupila sam na hodniku fakulteta Jelenu, koja je bila najtiša i najšutljivija. Sjećam se da se Jelena tada napila straha, ali puštala je tu muziku savršeno.

Vatreno krštenje prijateljstva

Jelena Kovačić: Nakon nekoliko iskustava s tim puštanjem muzike, u jednom trenutku sam trebala uskočiti kao akterica u performansu “Tri sestre”. S obzirom na to da sam praktički preko noći trebala istrčati na scenu i da je pritom bilo lomova u grupi oko toga da li se glumice trebaju svlačiti na pozornici ili ne, može se reći da je to traumatično iskustvo bilo vatreno krštenje našeg prijateljstva. Nakon Filozofskog fakulteta, Anica je diplomirala režiju, a ja dramaturgiju i tako smo stekle “naoružanje” za rad u kazalištu.

Kako to kazališno prijateljstvo izgleda iznutra, u radu na predstavama?

Anica Tomić: U poslu koji uzima vaše dane i noći, u kojem se jako puno trošite, ne možete s nekim raditi predstavu ukoliko se ne razumijete. Da ne dramatiziram, nas dvije smo u tome zajedno zaista prošle sve, od lijepih trenutaka u poslu i rada po 18 sati dnevno do izgubljenih ljubavi, osobnih drama, opasnih bolesti, nerazumijevanja okoline. Najtočnije je reći da smo zajedno odrasle.

Jelena Kovačić: Važno je da smo uspjele stvoriti našu ljestvicu vrijednosti. Možda nam je prva zajednička točka čuđenje koliko oko nas ima nevrsnih ljudi, od onih koje vam serviraju mediji do odnosa u teatru. Nama kažu da izgledamo deset godina mlađe, kao kakve curice, ali to je možda zato jer se ne želimo prepustiti toj mašineriji i ne želimo spustiti ljestvicu kriterija. Nikada nismo pristajale na način na koji svijet funkcionira, tako surađujemo i takve predstave radimo. Naše predstave su rezultat našeg mišljenja o društvu u kojem živimo, o društvu kakvo ne želimo i kakvo ono ne bi trebalo biti.

Anica Tomić: Moja majka je nezaposlena, a otac mi je civilni invalid rata. Mladima je teško, ali starima je još teže. To je odbačena generacija. Što će generacija koja danas ima 50 ili 55 godina i ostane bez posla? To i glumcima kažem: morate biti svjesni u kojoj zemlji živite i koliko vam je dobro u odnosu na to kako drugi žive. A ljudi u Hrvatskoj ne žive. Ne pristajemo na licemjerje, na lažne ljude i odnose, na princip da se stvari rade zbog vlastite koristi. Obrnule smo princip. Umjesto da se mi snalazimo u ovom svijetu, mi smo objavile kriterije vrijednosti, pa neka se snalaze ovi drugi oko nas. Naše predstave žele poručiti da istina ovog svijeta nije u onome što vidimo, nego u onome što želimo i što moramo stvoriti. Ako pogledate filmove Michaela Moorea o Americi i suvremenom kapitalizmu, u njima vidite ono čemu smo svi svjedoci: ljudi neprestano ispiru mozak jedni drugima i iz takvih odnosa ne može izaći ništa dobro. Hrvatska je grozan primjer ljudi ispranog mozga, bez humaniteta. Ljudi ne primjećuju ove procese, nas smatraju čudakinjama, a mi smo zapravo vrlo normalne. Jednog dana sigurno ću imati djecu i onda ih učiti nekim drugim vrijednostima.

Zašto bismo morali sve znati?

Kako prolaze zaposlene žene u patrijarhalnom društvu kakvo je hrvatsko?

Anica Tomić: Meni je u početku bilo užasno teško, mislila sam da ću poludjeti. Taj doživljaj naših ljudi kada pred njih stane žena i počne govoriti, to se očito prenosilo generacijama… Ali ja nemam problem s tim. Nas dvije smo i plakale pred glumcima i pokazivale smo im da smo slabe. Kada nismo znale kako dalje s predstavom, rekle smo da ne znamo. Zašto bih ja morala u svakom trenutku sve znati? Zašto bih to morala skrivati? Naravno da bi mi bilo lakše da se ne zovem Anica Tomić nego, recimo, Ante Tomić, dakle da sam muško. Ovako mi je teže. To je patrijarhat, ali danas, s trideset godina, ne dopuštam da me takav problem nervira.

Jelena Kovačić: Najteži problem je shvatiti u kakvoj zemlji živimo. Radi se o tome da se sistem jednakosti u bivšoj Jugi nakon ovog rata srušio i sada ponovno rekonstruiramo muško-ženske odnose. Definicija patrijarhata nije snaga nego krutost. Ako ti moraš figurirati kao jak, ne smiješ pokazati da si slab. To se najbolje vidi sada, u trenutku kada nam se država raspada po šavovima. Da su političari u jednom trenutku priznali da su slabi, danas se ne bi tako masovno potpisivao referendum. Ovoj zemlji fali senzibiliteta… 

U Zagrebačkom kazalištu mladih upravo pripremate predstavu inspiriranu tragičnom smrću Luke Ritza…

Anica Tomić: Lukin slučaj je bio samo motiv, nakon kojeg se izredala čitava serija nasilja, čime je netko ugrozio prostor drugog. Tko si ti da možeš ugroziti prostor i auru drugog? To ugrožavanje je produkt ove dehumanizacije i Lukina smrt je metafora ove zemlje i ovog društva. Pitanje je gdje smo se to svi mi, a ne samo današnja djeca, pogubili u odrastanju. Ta djeca i njihovi problemi su rezultat svih tih neispričanih priča na ovim prostorima, koje su se morale ispričati a nisu. Zato će biti sve gore. Na kraju će sve propasti i sve će ostati na kazalištu. Na ljudskoj riječi koja je danas toliko opustošena.

Jelena Kovačić: Prema svim predstavama osjećamo veliku odgovornost, a prema ovoj najveću do sada. Mislim da mnogi današnji problemi dolaze zbog nebrige prema mladima, koje nitko ništa ne pita, ni kako se osjećaju ni što rade. Kada ti mladi nemaju koga pitati o problemima ratne prošlosti ili tranzicijskog kapitalizma, onda nije čudno da se danas pojavljuje toliko uličnog nasilja. Konačno, taj su model ponašanja mladi preuzeli od odraslih. Ovom predstavom želimo poručiti ljudima, naročito mladima, da imaju pravo reagirati u situaciji kada se ne osjećaju dobro ili kada drugi nisu dobro. Vrlo je malo napora potrebno da se stvari promijene. Svima nam nedostaje malo više ljubavi prema sebi, prema onima oko nas i prema onima koje ne poznajemo.