Muzički spektakl u selu skupljača perja

Deronje, između Bača i Odžaka, nekih sedamdeset kilometara od Novog Sada, lijepo su bačko ušoreno selo od 2.800 duša.

U centru, jedna nasuprot drugoj, stoje dvije crkve, pravoslavna i katolička. Ispred katoličke, Isusu na križu odrezana je glava. Kažu, trag s početka devedesetih. Onaj ko je rezao tu glavu, vjerojatno nije znao da su lokalni pravoslavci svojim donacijama izgradili tu crkvu u devetnaestom stoljeću. Srećom, danas jedino to podsjeća na posljednje godine prošlog stoljeća. Danas, nakon svih vihora i nesreća, selo je postalo širom poznato po magiji, i to onoj iz drveta koje svira – tamburici.

Biće skoro propast sveta

Nedavno je u Deronjama održan treći međunarodni Tamburica fest. Dvojica privatnika iz Novog Sada nanjušili su potencijal, a poduzetni kakvi jesu odlučili su napraviti veliku zabavu. I uspjeli su u tome. Odabrali su baš ovo selo, jer u njemu svi sviraju tamburicu. Lokalni Romi nadaleko su čuveni po svom umijeću, a pogotovo pokojni Đena, koji je bio poznat širom bivše Jugoslavije. Njegov sin Todor nastavlja tradiciju orkestra “Biće skoro propast sveta” (pjesma u istoimenom filmu Aleksandra Petrovića ide dalje: nek’ propadne nije šteta…). U posebnom romskom dijelu sela, koji lokalci zovu Čerga, snimani su filmovi “Biće skoro propast sveta”, “Skupljači perja” i “Seobe”. Lokalni Romi su upravo zbog muzike postali ponos sela.

– Ma dobro nam je, što da nam fali. Što da ti kažem, sinoć smo ostali do jutra. Kasnim sada, svi već sviraju. Napio sam se previše, ali znaš, dok se drugi vesele, mi s tamburicom tugujemo. Samo sam tri sata spavao. Moram da žurim. Vidimo se večeras. Nemoj da ne dođeš, dobacuje Todor, jedan od muzičara.

Ove godine u Deronjama nastupilo je više od 40 orkestara, što znači čak 300 sviraca. Na sredini lokalnog stadiona, pored kanala Dunav-Tisa-Dunav, smještena je velika bina, s čije su lijeve i desne strane razapnute velike šatre. Pod njima se vrte odojci i janjci, a vino toči u hektolitrima. Svirci tamburaju skoro za svakim stolom.

Prve večeri atrakcija je bio Perica, koji je akrobacijama na tamburici na kraju ušutkao i konkurenciju. Nakon svake večeri zabava se selila ispod šatri, a potom i u seoske kavane. A romski orkestri su, poznavatelji vele, najbolji tamburaški orkestri. Okretni, bistri, duhoviti i neviđeni improvizatori, rade atmosferu kakva se rijetko viđa. Isti ti Romi su nakon zadnjeg rata prvi zasvirali u Hrvatskoj. Kao i kod trube, nevjerojatna je ta energija koju oni božjim darom unose u svoje sviranje.

– Znate, tamburica je instrument ravnice. Ona je čista melankolija, naša magla, naše sunce, naše žito. Ovaj festival je za nas svetkovina. Seljaci završavaju žetvu, svi se pripremamo cijele godine. Peta sam generacija koja u mojoj obitelji svira tamburicu i mislim da će se tradicija nastaviti, kaže Dule Jovanović, koji trenutno nema angažman ni u jednom orkestru, jer od nekoliko ponuda razmišlja koju prihvatiti.

Kad solira Dule

Zalizane kose, uglancanih cipela, u bijeloj košulji, drugačijoj od svih ostalih članova orkestra, mimo pravila, Dule se pridružio lokalnom orkestru i zasvirao svoj solo na primu. Mnogi ne znaju, što je davno otrkio beogradski novinar i tamburaš Ljubo Živkov, da su stopala u tamburaša bitna koliko i lice i tambura. Veliko stopalo znači prokletstvo, pa mnogi u tijesnim cipelama trpe satima, samo da zadovolje estetiku.

Preko dana selo je mirno. Lokalni pop Jovan zadovoljan je svojom parohijom. Mještani su uglavnom na klupicama ili iza prozora “švapskih” kuća. Sve utihne i čeka novu noć. Oko tri ujutro zabava je na vrhuncu. Niko nikoga ne dira. Vojvodina je ovo. Čak i pijane i usijane glave ovdje ne rade probleme. A kako i bi, tamburica je ovo. Što bi Bora Ćosić rekao u svojim “Tutorima”, koji počinju rječnikom njegovog djeda Teodora: “TAMBURA, ta naprava od drva i nekojih žica na kojima se izvađa svirka za dobro društvo i za razgaliti srce. Ima ih koji samo to nosaju po svijetu, sviraju i tako žive.” 

A u Deronjama i Bačkoj dobro je društvo, za razgaliti srce.

Pobjeda Varaždincima

Pobjednik trećeg Tamburica festa je Varaždinski tamburaški orkestar. U takmičarskom dijelu programa učestvovalo je čak 13 orkestara iz devet zemalja; Austrije, Rumunije, Mađarske, Slovenije, Hrvatske, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije.

Za najljepšu novu pjesmu nagrađen je orkestar Garavuše iz Kutjeva. Nagrada za umetnički izraz pripala je Tamburašima s Dunava iz Zemuna, a nagradu publike ponio je Gradski tamburaški orkestar Banjaluka iz BiH. Nagradu žirija iz medija dobili su Batini tamburaši iz Rumunije.

Tamaš Balog iz orkestra Poklade iz Mađarske proglašen je za najboljeg primaša, a Branko Jovanović Bako, vođa istoimenog orkestra iz Austrije, dobio je nagradu kao najbolji bas-primaš. Vrijedi spomenuti da je za najbolji kavanski orkestar proglašen Vojvođanski klas iz Novog Sada.