Nakon mise, svi kod Srbina Pere

Šimići, lijepo brdsko selo razbacano u Potkozarju, nedaleko Banjaluke, nekada je bilo bogato i ljudima i stokom i proizvodnjom, no potkraj rata ljudi su – u sklopu “humanog preseljenja” – protjerani iz svojih domova. Uglavnom su otišli u Hrvatsku: od nekadašnjih hiljadu duša, danas u Šimićima, računaju li se i okolni zaseoci, ne živi više od tridesetak njih.

Četiri godine nakon Dejtonskog sporazuma, njemački Karitas i Europska komisija započeli su obnovu – upucano je više od dva milijuna eura, izgrađena je infrastruktura, škola, policijska stanica, ambulanta, obnovljeni domovi… – ali od povratka još ništa. Obnovljene kuće ponovno su opljačkane i Šimići su ostali selo duhova. Praznicima i vikendima neki stariji stanovnici željni zavičaja dođu počistiti ispred svojih kuća, pomoliti se na nedjeljnoj misi i obići grobove predaka.

Najmlađi stanovnik Šimića je predsjednik mjesne zajednice: 55-godišnji Vlado Smiljčić, iz šale prozvan gradonačelnikom, kaže da su stanovnici ovog kraja zaboravljeni.

– Vratili bi se ljudi, ali nema infrastrukture, kuće nisu do kraja završene. O drugim stvarima, poput posla, da i ne govorimo. Nitko nas ne napada, ali lovačka udruženja bez pitanja postavljaju čeke na našu zemlju. Šuma nam se krade konstantno, a nitko ne reagira. Kada im kažem da ne mogu to raditi, samo mi odbruse da to nije hrvatska zemlja – kaže Smiljčić.

Drugi povratnik, Pejo Radman, u mirovini se odlučio iz Hrvatske vratiti u svoje selo.

– Teško se borimo za svoja prava, a nedavno nam nisu dali ni da osnujemo svoju lovačku sekciju. Međutim, ima razumnih Srba koji nas podržavaju – dodaje Radman, dok se okupljaju  pred nedjeljnu misu. Osjeća se među njima povrijeđenost i poniženost što su 1995. morali napustiti svoje domove i što do danas za to nisu dobili ni odštetu ni ispriku.

Nakon mise, svi se spuštaju kod Pere Vujinovića, Srbina koji je iz sela Šišave na Vlašiću kao izbjeglica došao u Šimiće: danas, zajedno sa suprugom Mirtom, proizvodi tu, iznad Banjaluke, vlašićki sir. Pije se rakija i govori o povratku.

Zla kob “salvete iz Karađorđeva”

U trideset kilometara udaljenoj Banjaluci potpuno drugačiji svijet: posvuda se gradi, a plaće su veće ili jednake onima u Federaciji BiH. Petkom i subotom grad je prepun mladih ljudi, a po stranim tablicama vidi se da dolaze i Bosanci iz inozemstva.

– U gradovima je potpuno drugačije nego na selima. Ne osjećam nikakve probleme kao Hrvat, nikada nisam doživio provokaciju: u ekipi me čak zovu Šokac, iz zezancije. Velik broj obrazovanih Hrvata kod nas se zapravo stopio s vlašću. U gradovima je jedan drugi problem. Ljudi ne vjeruju više nikome, jer previše su puta prevareni. Narodu je danas bitno da dobije minimalnu plaću i to je sve. Kod nas su svi imali pravo na povrat stanova i svima su stanovi vraćeni. Nakon dvadeset godina provedenih u Nizozemskoj, želim ostati ovdje, na Vrbasu –  kaže nam Robert Udovičić, menadžer u uspješnoj filmskoj tvrtki.

U Banjaluci je do 1992. bilo oko 40 hiljada Hrvata, a trenutačno ih nema ni četiri tisuće. Nedavno je osnovana Zajednica Hrvata Banjaluke, s namjerom da lokalni ljudi napokon preuzmu stvar u svoje ruke. Dosad su, izuzev biskupa Komarice, predstavnici Hrvata uglavnom bili ljudi koji su napustili Bosnu i Hercegovinu, odnosno oni koji su zamijenili stanove i žive u Hrvatskoj. Predsjednik Zajednice Ivica Dujić kaže kako su Hrvati u Republici Srpskoj danas u sličnoj situaciji kao i Srbi u Hrvatskoj.

– Doduše, mi nismo manjina, već konstitutivni narod, ali nas je malo. S druge strane, i dalje smo u političkom tranzitu između Mostara i Zagreba. Mi koji smo ostali ovdje, smatramo da treba ostati, a za one koji su otišli, izdajnici su svi koji i danas ovdje žive. Osim pojedinih slučajeva, nisu svi morali otići nego su mogli kao i mi stisnuti zube i pregurati te ratne godine. Bilo je ružnih stvari, ali ostali smo svoji na svome – kaže Dujić.

Hrvati nakon skorih izbora u Republici Srpskoj očekuju da će se početi primjenjivati pozitivna diskriminacija pri zapošljavanju te da ih neće moći predstavljati nitko tko nema prebivalište i imovinu u Republici Srpskoj. Mnogi i danas tvrde da je velik broj Hrvata otišao u Hrvatsku, a Srba iz Hrvatske u Republiku Srpsku zbog “salvete iz Karađorđeva”, odnosno   dogovornog preseljenja naroda u režiji Tuđmana i Miloševića. Svjesni su, kažu, da su naselja za bosanske Hrvate u Hrvatskoj građena sa željom da se ljudi ne vrate.

– Meni je danas smiješno kada me netko pita jesam li Hrvat. Do ovog rata to kod gradske raje nije bilo bitno. Očito, sada se moramo raslojiti, prvo po nacionalnom ključu, da bismo eventualno mogli ostvariti neka svoja prava. Aktualna vlast je promijenila stav prema Hrvatima i čak su nam počeli pomagati. No, ako se netko želi vratiti u RS, lijepo ga molimo da svu svoju mržnju ostavi tamo odakle se vraća, jer mi je u Bosni i Hercegovini već imamo dovoljno – ističe Dujić.

Najprije Banjolučanin, tek onda Hrvat

Loša materijalna i ekonomska situacija osnovni je razlog, kažu predstavnici Hrvata u BiH, što povratnika nema više. Drugi je činjenica da su ljudi u Hrvatskoj ostvarili brojna prava, da se velik broj njih naselio u mjestima i područjima gdje su nekada živjeli Srbi. Nakon petnaest godina mnogi su dobili obitelji, djeca su krenula u škole i ljudi su izgradili neki drugačiji život.

Sigurnost je danas, doznajemo, na zavidnoj razini. To nam potvrđuju i predstavnici međunarodne zajednice.

– Znate, Banjaluku nisam napustio, zato što su tu živjeli moj otac i moj djed. Nisam to želio, a s druge strane, moja supruga je Srpkinja i znao sam da, ako odemo u Hrvatsku, onda će ona morati nositi teret. Zato sam odlučio da ga ja ponesem do kraja. Danas kada me pitaju što sam, prvo kažem Banjolučanin, pa tek onda Hrvat: nas je domicilnih Banjolučana sve manje i manje – dodaje Dujić.

Danas su Hrvati u Republici Srpskoj malobrojni i slabo uočljivi: kažu da je Ivo Josipović svojim posjetom unio puno pozitivnoga te da, osim posljednjih istupa bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, s Hrvatskom nije bilo ozbiljnijih problema. Dok s muslimanima ovdašnja politika ima ozbiljnih problema, čini se da u odnosima s Hrvatima Milorad Dodik okreće jedan novi list.