Ne prihvaćam da se diskriminacija upisuje na ustavnoj razini

Jedna od neobičnih karakteristika praktične politike je da se u njoj vrlo rijetko raspravlja o stvarnoj politici. Većinom se rasprave svode na cinični pragmatizam, tehničku prilagodbu, krpanje proračunskih rupa ili momačko nadmetanje. Rasprave o ustavnoj materiji, dakle Ustavu i ustavnom zakonu koji se donose dvotrećinskom većinom, potencijalni su izuzetak od tog pravila. Budući da smo mi u proteklih dvadeset godina mijenjali Ustav mnogo češće nego što bi to bilo poželjno i pravilno, jasno je da je i tu bilo nepotrebnog sitničarenja, političkog nadmetanja i apsurdnih formulacija koje su bile rezultat političkog trenutka. No bazično, rasprave o ustavnoj materiji su rasprave o političkom identitetu zemlje i političke nacije. To je najozbiljnija i temeljna rasprava za svaki parlament i njegova osnovna zadaća. Prije svega, zastupnici su izabrani u parlament kao u ustavotvornu skupštinu, a tek im je druga zadaća donošenje pravila kojima se praktično regulira život u državi.

Zato je i rasprava o upravo donesenim izmjenama Ustava i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina bila rijetka prilika za stvarnu političku raspravu u Saboru. Ta je prilika i iskorištena – rasprava koja se vodila bila je rasprava o tome tko smo mi politički i kamo želimo ići. Pri tome je rasprava o Ustavu bila dugotrajna, odvijala se po saborskim odborima, radnim grupama, javnosti i plenarnim sjednicama kroz dugi niz mjeseci. Rasprava o jednako važnom Ustavnom zakonu, međutim, bila je sasvim drugačija. Prijedlog tog zakona stigao je do zastupnika, raspravljen je na saborskim odborima, raspravljen na plenarnoj sjednici i izglasan, sve u jednom danu. No na kraju se najžešća pa i najvažnija politička diskusija vodila upravo o tom Ustavnom zakonu.

Dosljedno se zalažem za građansku državu

Kao netko tko se od samog početka zalagao za dopunsko pravo glasa nacionalnih manjina, neke od tih izmjena smatram spornim. Primjerice, zakonom su sve nacionalne manjine osim Srba dobile dopunsko pravo glasa. Srbi su izostavljeni očito temeljem dogovora koalicijskih partnera na vlasti – HDZ-a i SDSS-a. Iako je takva pozicija po mom mišljenju vrlo neobična i za SDSS i za sve zastupnike nacionalnih manjina, postoji još uvijek teoretska mogućnost da se izbornim zakonom definira neki drugi, pravedni model kojim će Srbi birati svoje etničke predstavnike u Sabor.

No prijedlog vladajuće koalicije da se u Ustavnom zakonu, dakle na ustavnoj razini, definira Zajedničko vijeće općina (ZVO) kao pravna osoba smatram u potpunosti neprihvatljivim. Očito je da se moje protivljenje ne odnosi na postojanje ZVO-a, koji postoji, niti na njegove ovlasti, koje ima. Smatram da je Vlada dužna osigurati financiranje ZVO-a kao dobrovoljne neprofitne organizacije, te definirati njegov pravni status. No ništa od toga nema nikakve veze s uvođenjem ZVO-a u ustavnu materiju, a Ustavnim zakonom se regulira ustavna materija.

Niti Erdutski sporazum (1995.), niti Pismo namjere Vlade RH (1997.), niti ijedan drugi relevantni dokument ni u naznakama ne spominju ustavno definiranje ZVO-a. U čemu je razlika? Na ustavnoj razini se definiraju one institucije i procedure koje dvije trećine izabranih zastupnika smatra trajnima, odnosno koje u najmanju ruku trebaju važiti na prilično dugi rok. ZVO je osnovano u poslijeratnim uvjetima kako bi se dodatno osigurala zaštita ljudskih, građanskih i političkih prava hrvatskih Srba. Okolnosti su tada opravdavale uspostavljanje takve institucije i, na žalost, i danas je opravdavaju. No svrha političkog razvoja pa i svrha samog ZVO-a je dokidanje takvih političkih i društvenih okolnosti u kojima bi Srbi, ili bilo tko drugi u Hrvatskoj, bili diskriminirani ili u opasnosti od diskriminacije zbog svog etniciteta. Definiranje ZVO-a na ustavnoj razini značilo bi da se prihvaća trajno, ili barem dugotrajno, postojanje diskriminacije Srba, pa onda i isto takva potreba da se njihova prava štite Zajedničkim vijećem općina. Budući da smatram da je zajednički cilj svih nas što prije iskorijeniti takvu vrstu diskriminacije, protivim se razini na kojoj se željelo definirati ZVO.

Dakle, nisam protiv funkcioniranja, ovlasti i financiranja ZVO-a, već sam protiv njegovog upisivanja u ustavni dokument.

Zbog takvog svog stava doživjela sam niz objeda, diskvalifikacija i političkih napada. Spočitava mi se da sam nedosljedna u svom zalaganju za ljudska i građanska prava. Upravo obrnuto, dosljedno se zalažem za građanska prava svih, uključujući i sve Srbe u Hrvatskoj, a ne samo one u istočnoj Slavoniji. Dosljedno se zalažem i za građansku državu. Baš zato ne prihvaćam da se trajna diskriminacija upisuje na ustavnoj razini.

Spočitava mi se da ne znam o čemu govorim kad ne želim da ZVO uđe u arhitekturu države, jer on već postoji pa samim tim već jeste dio te arhitekture. Upravo obrnuto, ZVO ima pravni status dobrovoljne neprofitne organizacije s jasnim ovlastima od kojih su neke preuzete i u važećim zakonima. On, međutim, nije na ustavnoj razini definirana teritorijalna institucija koja bi bila između razine općine i županije. Tek ustavno definirana mogla bi potencijalno mijenjati arhitekturu države.

Nekorektna naslovnica

No ispod svog podmetanja i političkog prepucavanja, mislim da ipak postoji jedna stvarna, fundamentalna razlika i podloga za pravu, ozbiljnu političku raspravu. Ovdje su se sukobila dva politička pristupa i viđenja: jedan, koji smatra da je cilj razvoja države politička integracija i stvaranje modernog građanstva kojem će jednako pripadati svi, bez obzira na etnicitet; i drugi, koji smatra da je cilj razvoja države politička getoizacija, potenciranje razlika, učvršćivanje ograda i trajno zatvaranje pojedinih društvenih grupacija u posebne obore. Gledano iz te perspektive, nije čudno da je HDZ prvotno tako lako prihvatio ustavno definiranje ZVO-a. Njihovoj političkoj tradiciji getoizacija je svakako bliža od političke integracije. U mojem političkom svjetonazoru, međutim, politički razvoj ne postoji ako mu osviješteni cilj nije formiranje modernog građanstva.

I na kraju, komentar na vašu, po mom sudu, nekorektnu naslovnicu prošlog broja “Novosti”, koje su inače urednički i novinarski vrlo profesionalno obradile ovu temu. Naravno da mislim da znam što je najbolje za “Srbeke”. Kao što mislim da znam što je najbolje i za “Hrvateke”. Da nije tako ne bih bila u politici niti bih zastupala svoje stavove. Ali, na sreću, nije važno što ja, ili bilo tko drugi misli o sebi u tom pogledu. Važno je jedino što ti “Srbeki” i “Hrvateki” misle o nama, odnosno o našoj političkoj ponudi i ciljevima. Na nama u politici je da im tu osiguramo kakvu-takvu mogućnost izbora, a ne da sve unaprijed posložimo tako da nemaju između čega birati.