Niski udarci s vrha

Muftija sandžački Muamer Zukorlić puni ovoga ljeta političke rubrike medija. Najprije je 6. juna dobio izbore za manjinsko vijeće unutar bošnjačke zajednice i ubjedljivo pobijedio ministre u Vladi Srbije, Rasima Ljajića i Sulejmana Ugljanina. Potom je, pisali smo o tome, najavio tužbu zbog uvrede protiv dnevnog lista “Blic”, tražeći basnoslovno veliko obeštećenje zbog fotomontaže objavljene na humorističkoj strani.

Ovih dana se opravdano ljuti na Vladu Srbije koja ga pokušava spriječiti da konstituiše Nacionalni savjet Bošnjaka. No svoj je protest izrekao veoma oštrim riječima: obrativši se predsjedniku Srbije Borisu Tadiću, poručio je da će “cijela zgrada gorjeti ako većinski stanari žele da zapale jedan stan”. Zgrada bi tu trebala biti Srbija, a stan Sandžak. U osjetljivoj političkoj zajednici kakva je Srbija, ova izjava je zlokobno zazvučala i podigla političku temperaturu preko mjere koja odgovara i samom muftiji.

Neprikosnoveni vjerski vođa

Da bi se Zukorlićeva pozicija mogla bolje razumjeti, podsjetimo da je on na mjestu vjerskoga poglavara sandžačkih muslimana od 1992. godine. Za to vrijeme prošao je kroz razna iskušenja, ali se nikada nije libio sudjelovati u javnom životu. Postojao je jedan period u kome je imao dobre odnose sa vladom u Beogradu, onaj za premijera Zorana Đinđića.

Kada su se bošnjačke političke partije potpuno integrisale u politički život Srbije, a njihovi lideri Ljajić i Ugljanin postali ministri, Zukorlić je sa svojim stavovima nezavisnim od njih, zbog uticaja koji ima, objektivno postao njihov politički konkurent. To je dovelo najprije do otvorenog sukoba sa Ugljaninom, a kasnije i sa Ljajićem.

Prije tri godine, uz diskretnu podršku vlade Vojislava Koštunice, a uz Ugljaninovu pomoć i Ljajićevo ćutanje, pokušalo ga se oslabiti i izazvati rascjep u islamskoj vjerskoj zajednici. To je izvedeno tako što se okupio izvjestan broj imama i za reis-ul-ulemu proglasio Adema Zilkića iz Tutina. Nakon mnogo drame, pa i fizičkih sukoba među vjernicima, oko toga ko će imati primat nad džamijama u Sandžaku, pokazalo se da je Zukorlić, i pored toga što je ostao sam, neprikosnoveni vjerski vođa muslimana u Sandžaku. Inače, ključna razlika između Zukorlića i Zilkića je ta što je Zukorlić za to da vjerski centar muslimana u Srbiji bude u Sarajevu, a Zilkić u Beogradu.

Da bi ovjerio svoj uticaj i pokazao Vladi u Beogradu ko ima kakvu težinu u Sandžaku, Zukorlić je iskoristio prvu legitimnu priliku – izbore za savjete nacionalnih manjina, na kojima je predvodio listu Bošnjačke kulturne zajednice. Na te je izbore izašao velik broj Bošnjaka u cijeloj Srbiji i Zukorlićeva lista je uzela 47 posto glasova, a Ugljaninova i Ljajićeva mnogo manje. Međutim, kada su raspodijeljeni mandati, Zukorliću je trebalo još dvoje vijećnika da bi formirao većinu i konstituisao savjet.

Pravilnik za nepodobne

Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, koje vode kadrovi DS-a, ali i Ljajić i Ugljanin, skoncentrisalo se na to da ne dođe do konstituisanja savjeta i da se izbori ponove. Pred sam kraj roka za konstituisanje Zukorlić je obezbijedio većinu, ali tada stupa na scenu pomenuto Ministarstvo i mijenja pravilnik po kome su inače konstituisani ostali manjinski savjeti. Pronalazi formulu da se savjet može konstituisati tek ako sjednici prisustvuje dvotrećinska većina izabranih vijećnika. To je nevjerovatno pravno nasilje i nemoguć zahtjev, jer po tim pravilima ne bi moglo da se konstituiše nijedno vijeće.

Skupština Srbije je Zakon o nacionalnim savjetima nacionalnih manjina usvojila u cilju unapređenja zaštite i uživanja prava i legitimnih interesa nacionalnih zajednica u Srbiji. On garantuje pravo na slobodan izbor članova savjeta, a izvršnoj i političkoj vlasti, kao i Ustav, brani da se miješa u te odnose, da favorizuje ili diskriminiše organizacije i liste prema tome kakav politički odnos prema njima ima većina koja je formirala vladu. Umjesto toga, Vlada je prekršila garantovana prava koja treba da štiti, stvarajući veliku napetost u jednoj od najbrojnijih nacionalnih zajednica u Srbiji i nanoseći veliku štetu svim njenim građanima.

Razum nalaže da se prizna konstituisanje Savjeta bošnjačke manjine, a da Vlada bez obzira na to što joj stranke Ljajića i Ugljanina daju potrebnu parlamentarnu većinu, ne krši Ustav i zakon, ma kako im Zukorlić bio nesimpatičan. Partitokratsko upravljanje jeste loše, ali ni ono se ne može odvijati mimo elementarnih standarda. 

Istovremeno, razum i iskustvo nalažu da odgovorni ljudi i lideri zajednica moraju voditi računa o izjavama koje daju, pogotovo ako se govori o međunacionalnim odnosima. Pominjati u tom kontekstu vatru i požar, zapravo znači igrati se vatrom.