Norcu smanjena kazna

Objedinjena i smanjena kazna ratnom zločincu  

Norac sve bliži izlasku iz zatvora

Mirku Norcu objedinjene su kazne zatvora izrečene za ratne zločine počinjene nad civilima srpske nacionalnosti u Gospiću 1991. i Medačkom džepu 1993. godine, pa će u zatvoru odležati najviše 15 umjesto 18 godina.

Zbog provođenja likvidacija preko 40 srpskih civila u Gospiću i zbog toga što je osobno ubio jednu ženu, Norac je na Županijskom sudu u Rijeci osuđen na 12 godina. Zbog komandne odgovornosti u zatiranju srpskih sela u Medačkom džepu i ubijanju 30-ak civila i pet zarobljenika, Županijski sud u Zagrebu dosudio mu je dva puta po pet godina i to objedinio na sedam, a Vrhovni sud smanjio na šest godina. Norac bi već naredne godine, kada mu isteknu dvije trećine kazne, mogao tražiti ublažavanje, pa bi iz zatvora mogao izići i znatno prije 2016.

– Ni za Gospić ni za Medački džep kazna nije pretjerana, jer se radi o vrlo teškim slučajevima – kaže Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava koji se zajedno s drugim nevladinim organizacijama zalaže za procesuiranje svih zločinaca iz Medačkog džepa.

– Za razliku od Norca, pripadnik vojske RSK Dragiša Čančarević je samo zbog iskaza jednog čovjeka, inače osuđenog zbog krivokletstva, da je šamarao zarobljenike u logoru u Dalju, dobio deset godina zatvora, od kojih je odležao devet. Iako su svjedoci dali iskaze da Čančarević nikada nije bio u Dalju, on je osuđen na osnovi falsifikata. Za razliku od Norca koji je uživao sve moguće pogodnosti, od toga da je na suđenje dolazio u novom autu do vikenda na kojima je upoznao svoju ženu, Čančareviću nisu dali ni da obiđe obitelj, jer je lokalna udruga dragovoljaca ocijenila da to ne bi bilo dobro za klimu u Vukovaru. Na osnovu tog i još nekih primjera, tvrdnja da zločin u Hrvatskoj nema nacionalnost pada u vodu – kaže Pusić. N. Jovanović

Epilog ekshumacija na području Dvora, Petrinje, Žitnika…

Identificirana tijela dvadesetoro ubijenih u “Oluji”

Na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu identificirana su tijela 20 osoba, većinom smrtno stradalih tokom “Oluje”. Posmrtni ostaci 13 osoba ekshumirani su na području Sisačko-moslavačke, tri su tijela s područja Ličko-senjske županije, dva iz Zadarske županije, dok su posmrtni ostaci po jedne osobe ekshumirani u Šibensko-kninskoj te Požeško-slavonskoj županiji. Identificirana su tijela ekshumirana u posljednjih devet godina iz masovnih i zajedničkih grobnica, ali i iz pojedinačnih humki.

Na zagrebačkoj Šalati identificirani su Branko (Vladimir) Bućan (1964) iz Gejkovca kod Slunja – ekshumiran u Pedlju kod Dvora 2005, Draga (Dušana) Pritić (1931) iz Šnjegavića kod Slavonske Požege – ekshumirana u rodnom selu 2000, Slavko (Mihajla) Šijan (1963) iz Prljeva kod Gračca – ekshumiran u Žitniku 2006, kao i Gojko (Mile) Bjegović (1914) iz Divosela kod Gospića, te Kosovka (Stojana) Maljković (1913) iz Mogorića kod Gospića.

Identificirani su i Savo (Đuro) Obradović (1949) iz Babjaka kod Našica, zatim Stevo (Nikole) Rusić (1961) iz Plavna kod Knina – ekshumiran 2001, Ljuban (Svetozara) Vojnović (1949) iz Gline – ekshumiran u Dvoru 2009, kao i Bogdan (Ostoje) Samardžija (1920) iz Gornjeg Hrastovca kod Hrvatske Kostajnice.

Također su prepoznati ostaci Nikole (Mile) Samardžije (1959) iz Slavskog Polja kod Vrginmosta, Branka (Petra) Lazića (1925) iz Luščana kod Petrinje, Pere (Ljubana) Borojevića (1961) iz Ljubine kod Dvora, Dragana (Mane) Rebića (1948) iz Slunja i Mirka (Đure) Lončarevića (1930) iz Brnjeuške kod Gline.

Još su identificirana tijela ekshumiranih u Petrinji 2007. godine: Miroslava (Ranka) Fićura (1967) iz Kraljevčana kod Petrinje, Miloša (Stevana) Korasića (1919) iz Prevršca kod Hrvatske Kostajnice, Mladena (Steve) Jokića (1969) iz Zagreba, Stevana (Dušana) Vujanovića (1960) iz Luščana kod Petrinje, Milice (Stevana) Marinković (1929) iz Petrinje i Milana (Marka) Petkovića (1952) iz Ploče, koji je put izbjeglištva iz rodne kuće krenuo 6. avgusta 1995. i do Udbine je pogubljen.

Identificirani su i posmrtni ostaci Miloša Korasića (1934), kojeg su u njegovoj kući u Prevršcu kod Hrvatske Kostajnice, zajedno sa jedanaestogodišnjim unukom Milanom Korasićem i komšinicom, sedamnaestogodišnjom Janjom Matijašević, ubili pripadnici Hrvatske vojske koji su prvi prošli kroz ovo selo 5. avgusta 1995. Također, za Mladena Jokića se smatralo da su njegovi posmrtni ostaci sahranjeni u zajedničkog grobnici u Dvoru, međutim njegovo je tijelo ekshumirano u Petrinji.

Nakon ove identifikacije, Uprava za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti navodi spisak od još 1.860 osoba za kojima se traga, od kojih su 1.024 osobe nestale 1991/92, dok je 836 osoba nestalo 1995. godine.

U Upravi za zatočene i nestale još jednom navode izvjesne poteškoće koje im stvaraju formalnosti oko dobivanja rezultata analize krvi osoba koje su svoje uzorke dale nekim međunarodnim institucijama u Srbiji i BiH, te pozivaju sve one koji sumnjaju da se njihovi najmiliji nalaze u nekoj od zajedničkih grobnica da se jave na telefon: 01-6169-179.

Paulina Arbutina

Ponovljeno iskapanje 19 tijela u Kukunjevcima

Ekshumirane žrtve Pakračke Poljane

Iz zajedničke grobnice na pravoslavnom groblju u Kukunjevcima, na području Lipika u zapadnoj Slavoniji, 8. i 9. jula ekshumirano je 19 tijela. Ekshumacija je obavljena u organizaciji Uprave za zatočene i nestale, a promatrači su bili članovi Komisije za nestala lica Srbije i Instituta za nestala lica BiH. Tijela su prvobitno bila sahranjena na području Pakračke Poljane gdje se, kao i u Marinom Selu, nalazio logor koji su formirale hrvatske oružane snage.

– U periodu od 11. oktobra 1991. do 29. februara 1992. u ta dva logora likvidirano je između sto i tristo žrtava, najvećim dijelom srpskih civila. Većina žrtava potiče iz naselja s područja Pakraca i Daruvara, ali i s teritorija Garešnice, Kutine, Bjelovara i Zagreba. Sva ta naselja nalazila su se na području koje je bilo pod kontrolom hrvatskih vlasti, gdje nije bilo pobune, a Srbi su bili lojalni građani – kaže Savo Štrbac, voditelj Informaciono-dokumentacionog centra “Veritas”.

– Komitet eksperata UN-a za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji od 20. oktobra do 9. novembra 1993. ekshumirao je 19 tijela, od kojih tri ženskog spola, koja su nakon patološkog pregleda, bez utvrđivanja identiteta, ponovo pokopana u blizini mjesta gdje su i pronađena – kaže Štrbac. Prvu reekshumaciju ovih tijela obavili su, u novembru 1995. godine, predstavnici hrvatskih vlasti, uz prisustvo međunarodnih predstavnika, nakon čega su ih odvezli u Bjelovar zbog ponovne obdukcije i eventualne identifikacije. No, potom su ih pokopali na kukunjevačkom groblju bez utvrđivanja identiteta.

– S obzirom na to da su žrtve 1995. sahranjene po utvrđenoj proceduri i da su im tada uzeti uzorci DNK, očekuje se da će identifikacija trajati kraće, pogotovo što se pretpostavlja o kojim ljudima se radi – kaže Marko Popović, savjetnik u uredu vicepremijera Slobodana Uzelca koji je prisustvovao ekshumaciji. Činjenica da se u posljednjih nekoliko mjeseci ubrzao proces identifikacija i ekshumacija može se povezati s otvaranjem poglavlja 23 o pravosuđu, kaže Popović.

– U posljednjih nekoliko mjeseci napravilo se više nego u posljednjih pet godina – ističe Savo Štrbac, ali dodaje da su Medari tek prvo od 168 registrovanih grobnih mjesta u zapadnoj Slavoniji.

Nenad Jovanović