Orden “Bijele knjige”

Da se nešto opasno zakuhalo u Zagrebu, toga sam maja/svibnja 1984. g. doznao iz – Beograda! Dok sam po novinskim izvještajima pratio tok “Savjetovanje o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva” (u organizaciji Centra CK SKH za informiranje i propagandu, održano 23. V. 1984.), samo sam po nekim usputnim/slučajnim nagovještajima slutio da se to tiče i moje malenkosti. Onda mi je ruku dopao šapirografirani primjerak onoga “materijala”, koji je bio polazištem i utočištem za dotično savjetovanje. Dopao mi je ruku, ali dostavljen iz Beograda. Zašto? Pa, stoga, jer ovdje, doma, nisam imao nikog bliskoga s (ne)partijske strane, a koji je mogao biti toliko uviđavan ili zloban da me o tome obavijesti.

Kad sam proučio taj šapirografirani materijal – pompezno tituliran: “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke” – bilo mi je u prvi mah “neugodno”, pošto sam neke svoje citate našao visoko rangirane među “politički neprihvatljivim porukama”. Samo mi je to, još, trebalo, kad sam već ionako na “crnoj listi” (u Hrvatskoj)?!

Onda me je nešto osokolilo iliti vratilo u normalu, a to je bilo “Otvoreno pismo javnosti”, koje mi je iz Beograda, zajedno s navedenom kupusarom (običan “press cutting” iliti “press clipping”), bilo dotureno za informiranje i eventualno solidariziranje i/ili supotpisivanje. Kad sam vidio prezimena prvih stotinjak (točnije 112) potpisnika tog protesta, koji su ustali protiv “manifesta neostaljinizma”, kako su nazvali šapirografirani materijal Centra CK SKH za informiranje i propagandu, odmah sam se priključio (kao i još neki drugi, pa je broj supotpisnika narastao do 142, među kojima samo dva iz Zagreba, naime R. Šerbedžija i moja malenkost). Iz toga otvorenoga pisma lansiran je metaforički naziv za press-clipping hrvatskih partijskih komitetlija, naime “B(ij)ela knjiga”, pod kojim će ostati poznat do danas, kad ga je u nejasne svrhe ponovo izdala “Večernji edicija” (Zagreb, 2010.). Bio mi je gušt priključiti se krugu mojih dugogodišnjih beogradskih znanaca, drugara, kolega, čak i prijatelja (s kojima sam, uostalom, godinu-dvije ranije, već sudjelovao na protestnim večerima, u Udruženju književnika Srbije, a u prilog oslobađanja pjesnika Gojka Đoga), koji su imali petlje reći “popu pop, a bobu bob”: u “Beloj knjizi”, kao manifestu neostaljinizma “sa brutalnom otvorenošću učinjen je pokušaj da se popiše svaka slobodna reč, sa pozivom da se utuli svaki dašak i zgnječi zametak svake demokratske misli. Nije čudo ko je sve denunciran i uzet na nišan…, već da je bilo ko od mislećeg sveta izostavljen. Ali najavljuju se buduće analize. U njima će biti obrađeno ono što je sada propušteno. Ta metastaza ne može biti veća jedino od broja stanovnika naše zemlje. Ni jedna tajna služba nigde i nikada nije iza sebe ostavila ovakav pisani dokument. Tajne crne liste su postale javne. To je novi politički program koji izlaz iz krize jugoslavenskog društva vidi u ćorsokaku totalitarizma”.

Žestina ovog otvorenog pisma, u kojem se ironično tvrdilo, da je “bauk slobode krenuo iz Beograda i kruži Jugoslavijom… ali, naravno, geografija je sporedna: neprijatelj je sloboda, ma gde da se pojavila”, u posljednji je tren, taman kad se političko-teritorijalna zajednica počela urušavati, dodatno produbila jaz između intelektualaca/kulturnjaka u Hrvatskoj i Srbiji, a oni će se uskoro pokazati kao onaj “farizejski kvasac” za bujanje bratoubilačkog ratovanja. Nevjerojatno, ali “Bijela knjiga” primljena je u Hrvatskoj malo ravnodušno, ako ne čak i s odobravanjem. Tako mi je tih dana, jedan moj inače dragi kolega, uvaženi pisac, ali po mojoj sumnji trajno i to dobro prikriveni nacionalist, svoje mišljenje o “Bijeloj knjizi” izrazio sarkastično: “Sad su i oni dobili po piksi, neka malo vide kako je to…!” Njegov matičarsko-maspokovski resantiman (resentiment) tako je izbio u percipiranju “Bijele knjige” kao – osvete srpskoj inteligenciji?! Čini mi se da je ovakav dojam općenito potmulo prevladavao u hrvatskom intelektualnom podzemlju, iz kojeg nitko nije htio izaći na javu i na vrijeme se suprotstaviti. Neki su od interpoliranih svoju mrlju iz “Bijele knjige” tek mnogo kasnije počeli nositi i isticati kao orden.

A, meni neugodno, jer mi se čini da se taj press-cutting Stipi Šuvaru, načelno pokretaču čitave akcije (u Centru CK SKH…) naprosto – oteo iz ruku. S dobrim namjerama pustio je duha iz boce, a onda ga više nije mogao u nju vratiti. Ako ništa drugo, a ono se razbuktala idejna borba, bez ikakvih posljedica za one koje su budni izrezivači iz novina uhvatili u pogrešnom koraku. Kao i onda, i danas je ta knjiga čitljiv dajdžest za sve koji ne razlikuju bob – od popa!