Otac, Sin i duhovnik

“Osim progonstva u nekim dijelovima svijeta svjedoci smo i u našoj sredini sve većeg širenja diskriminacije, netolerancije, prijezira, omalovažavanja i podcjenjivanja što se očituje prema pripadnicima kršćanske vjere i prema zastupnicima katoličkih stavova u našoj javnosti.”

Tu je muklu ocjenu prošle nedjelje iznio kardinal Josip Bozanić, najviše rangirani duhovnik Katoličke crkve u Hrvatskoj, prilikom proslave desete godišnjice osnutka Gospićko-senjske biskupije. Premda se u Hrvatskoj katolicima izjašnjava devedeset i ohoho posto stanovništva, uzoriti je kardinal njihov položaj usporedio s traumama iz onih “dijelova svijeta” gdje se katolički živalj progoni, šikanira, zlostavlja, protjeruje, a nerijetko i masakrira.

Uzoriti upozorava da bi, nastavi li se ovim trendom, uskoro moglo doći vrijeme kada će hrvatski katolici – devedeset i ohoho posto žitelja ove zemlje – poslije nedjeljnih misa biti organizirano odvođeni u plinske komore. Čeka ih neki suvremeni Jasenovac kakvome se Katolička crkva i u prošlosti najoštrije suprotstavljala. Hrvatsku će, nakon konačnog rješenja, nastanjivati samo Židovi, masoni i prokleti ateisti, a plinske će komore pasti u ruke stranih naftnih kompanija. (“Briljantna ideja!” pomišlja ministar financija Ivan Šuker, računajući kako je to jedini način da skreše proračunske izdatke i spasi državu od sigurnoga bankrota, ali podsjećamo prerano ushićenog Šukermena da je i sam katolik…)

MEĐUNASLOV: Tajna raspela u civilnoj ustanovi

Razlog ovoj vjerocidnoj pošasti i predstojećoj nacionalnoj katastrofi uzoriti kardinal Bozanić vidi u – demokraciji. Demokracija se, veli on, “sve više poistovjećuje s relativizmom”, a relativizam se manifestira tako što se hrvatskim katolicima “negira dimenzija prisutnosti u društvu”. Ta dimenzija je, prema službenim statistikama, devedeset i ohoho posto: praktički kompletna populacija, golema mučenička masa izložena “diskriminaciji, netoleranciji, prijeziru, omalovažavanju i podcjenjivanju”.

Kao da je krenula tragom ocjene uzoritog kardinala – znajući da se pravi razmjeri drame kriju u detaljima – novinarka “Slobodne Dalmacije” objavila je dan kasnije poučan prilog o gradskoj vjenčaonici u Trogiru. Parove koji tamo dolaze sklopiti brak, saznajemo iz članka, matičari dočekuju ispod ovećeg drvenog raspela i uramljene fotografije pokojnoga Franje Tuđmana otprilike istih dimenzija. S druge strane raspetoga Krista, radi simetrije i poštivanja zakonskih normi, izvješen je još uokvireni grb Republike Hrvatske. S lijeva na desno dakle: Otac Države, Sin Božji i Duh Sveti.

“Kad sam razvila fotografije s vjenčanja i vidjela da mi iznad kćerine glave stoji glava dr. Franje Tuđmana, poludjela sam”, kazala je novinarki uzrujana građanka koja je, dakako, željela ostati anonimna. “Tražila sam od fotografa da sve slike na kojima se on vidi, kako se ono kaže, ‘fotošopira’, inače ne znam što bi bilo, propao bi mi pir.” Anonimna građanka nije precizirala što je učinila s fotografijama na kojima se vidjelo raspelo (niti joj je novinarka postavila to blasfemično pitanje), ali moguće je da je taj motiv također bio “fotošopiran”.

Slatka tajna raspela u civilnoj ustanovi u tome je što se parovi koji su katolički vjernici vjenčavaju u crkvi, a to se automatski priznaje i kao građansko vjenčanje, tako da u gradsku vjenčaonicu obred dolaze obaviti samo osobe drugih vjera ili ateisti. Tamo ih, baš zato što nisu katolici, i baš kao da su u obližnjoj katedrali, frontalno u pojam ubijaju Krist na mukama i diktator u vrhovničkoj uniformi. Potonji, makar je za života imao ozbiljnih proročkih pretenzija, više tu dođe kao politički bonus, no ne čini se da je Kristu naročito nelagodno, jer je navikao da ga razapinju u društvu razbojnika.

“Prokleti ateisti trebaju vidjeti svoga Boga!” zadovoljno je mrmljao u bradu trogirski gradonačelnik Vinko Brkan, poznati HDZ-ov terminator, kada je dizajnirao scenografiju vjenčaonice. Brkan, međutim, već neko vrijeme nije gradonačelnik Trogira. Već neko vrijeme gradonačelnik Trogira je Damir Rilje iz SDP-a. Ali Sin Božji i Otac Države i dalje su u gradskoj vjenčaonici, zakucani na mjestima gdje ih je Brkan brižno locirao, i strogim pogledima dočekuju buduće bračne drugove koji u prvoga zasigurno ne vjeruju a drugoga se uglavnom groze.

Aktualni gradonačelnik Rilje izjavio je da “građani pri vjenčanju imaju pravo tražiti da se križ ili slika bivšeg predsjednika Franje Tuđmana ukloni ako im to smeta”, ali on sam to ne kani učiniti, mada bi takav postupak bio isključivo u okviru njegovih ingerencija. Rilje smatra kako je posve u demokratskom duhu da mladenci, koji pouzdano nisu katolici, sami interveniraju kako bi se raspelo i diktator uklonili sa zida – “ako im to smeta” – pa će nakon ceremonije vjenčanja matičar i čistačica vratiti obilježja na stara mjesta. Uostalom, drži Rilje, “davanje većeg publiciteta ovoj temi nije potrebno”. Tako je novinarka “Slobodne Dalmacije” terenskim istraživanjem potvrdila da su ocjene uzoritog kardinala Bozanića umnogome opravdane, naime da se “demokracija sve više poistovjećuje s relativizmom”.

U široj perspektivi, kroz praktičnu mudrost gradonačelnika Rilje možemo bolje razumjeti učinke onoga slavnog razdoblja SDP-ove vladavine Hrvatskom od početka 2000. do konca 2003. godine. Recept je, u zadnjem intervjuu jednom člankonošcu iz “Jutarnjeg lista”, otkrio predsjednik države Ivo Josipović, također na lokalnom primjeru: “Kada se u Gradskoj skupštini glasovalo o projektu Varšavske ulice, bio sam suzdržan i tako sam na pristojan način poručio svom klubu zastupnika i gradonačelniku da se ne slažem s odlukom.”

Ako se dakle protiviš nečemu, onda ne glasaš protiv toga, nego si suzdržan, jer je to pristojan način da poručiš kako se s dotičnom stvari ne slažeš. Tako i gradonačelnik Rilje možda nije ljubitelj prakse da se građane koji nisu katolici sili na vjenčanja pod raspelom, ali je u konkretnome slučaju suzdržan, čime na pristojan način poručuje da se s time ne slaže, te je raspelo i dalje u trogirskoj vjenčaonici.

MEĐUNASLOV: Do stopostotne “prisutnosti u društvu”

No, kako u svjetlu opisanoga razumjeti ocjenu kardinala Bozanića da su pripadnici katoličke vjere u Hrvatskoj izloženi “diskriminaciji, netoleranciji, prijeziru, omalovažavanju i podcjenjivanju”, pa im u bliskoj budućnosti prijeti krvavi pomor i istrebljenje?

Uz pretpostavku da nije idiot, uzoriti je zacijelo imao u vidu katolike koji se takvima ne ćute, katolike kojima je zapriječen dodir s vlastitim katoličanstvom, katolike koji se umjesto pripadnicima radosne vojske Kristove osjećaju kao žrtve silovanja, iako za to nemaju osnovanih razloga, jer se čak i vjenčavaju pod raspelom, a sutra će im po sili sustava djeca pohađati katolički vjeronauk u vrtićima.

Govoreći o tome da se hrvatskim katolicima “negira dimenzija prisutnosti u društvu”, uzoriti nije mislio na devedeset i ohoho, nego na sto posto nacionalnog bića, s tim da bi razliku hitnim društvenim mjerama trebalo “fotošopirati”. Uzoriti s pravom upozorava da ima građana koji, samo zbog toga što su prokleti ateisti, muslimani ili nešto treće, na najsuroviji način uskraćuju sebi pravo da slobodno ispovijedaju katoličku vjeru.