Plakatiranje zločinca

Došlo neko takvo vrime, da i Adolf nam je lipo ime! Zbog nekakve rime, morao sam pokvariti moju uobičajenu uvodnu sintagmu, ali samo utoliko što sam upotrijebio ikavicu, izričaj moga rodnoga kraja. Naime, došlo je neko takvo “Vrime”, iliti “dalmatinski tjednik”, koji je svoju naslovnicu, za br. 23., od 234. srpnja 2010., okitio, uresio reprodukcijom portretne fotografije Adolfa Hitlera (“kojega ne treba posebno predstavljati”), i to me je “Vrime” u (ne)vrime natjeralo da počnem štucati i vratim se ikavici.

Uimeissa iliti u ime Dana ustanka naroda Hrvatske protiv nacifašizma (u Srbu, 27. VII. 1941.), kako se ta prikaza povampirila u hrvatskoj medijskoj sredini, odnosno koja je to kaša, u glavama urednika dotičnoga tjednika, zakuhala po zvizdanu, da im se svidjelo ovako provocirati užasavanje i zgražanje? Kako se ovaj broj “Vrimena” koincidencijom pojavio na kioscima baš u danima kada je u posjet Hrvatskoj došao Shimon Peres, predsjednik Izraela, zamislimo da neki od izraelskih turista – koje je u Hrvatsku pozvala naša premijerka! – negdje, u kojem malom dalmatinskom mistu, na novinskome kiosku ugleda takvu naslovnicu?! U kakvu smo to zemlju namamljeni, da bismo im ostavljali naše eure, a oni nas dočekuju veličajući lipo ime Adolf (prezime mu znate)?! Dobro, ne bi to morali biti baš izraelski turisti koje bi trefila kap, ne bi nužno morali biti ni neki drugi Židovi/Jevreji, dovoljno je da su Srbi, Hrvati, uopće antifašisti iliti normalni ljudi koji znaju što je to bio holokaust i koji su barem površno, preko oka, iz novina ili televizijskih ekrana mogli doznati kako je predsjednik Izraela, zajedno s našim predsjednikom, posjetio Spomen-područje Jasenovac. No, bojim se da će iz “Vrimena” uzvratiti, kako oni nisu mogli znati da će njihova naslovnica s A. Hitlerom koincidirati baš s posjetom izraelskog predsjednika. A, je li? Znači, inače bi mogla i bila bi “normalna” u bilo koje drugo vrijeme, kao da isticanje te fotografije ne vrijeđa svaku normalnu osobu u ovoj zemlji, pa i šire.

A, zašto se A.H. koči na naslovnici “Vrimena”, odnosno, zašto je na str. 10. objavljena još jedna fotografija, kao neki službeni portret iz profila (očito za pojačanje dojma naslovnice)? Nizašta! Pod naslovom “Hitlerov život u Primoštenu” Ante Pancirov, suradnik “Vrimena”, izvlači nit te “senzacije” iz jedne kratke crtice svedene na jednu rečenicu, na koju je naišao u kroničarskoj knjižici 81-godišnjeg Jere Huljeva Dupinova. Dotiči je šjor, dakle, po riječima Pancirova, samo u jednoj “crtici” dao naslutiti da je nekih davnih godina, još u mladenačkoj dobi, A.H. (budući “diktator i masovni ubojica”, ograđuje se člankopisac, ali uzalud…) nekim slučajem malo boravio u Primoštenu, tako da naš šjor Huljev (i njegova kronika “Stara primoštenska pripovijedanja i povijest”) uopće nije zaslužan/odgovoran za stupidnu prezentaciju u “Vrimenu”. Ali, “kratka crtica” nije bila dovoljna Pancirovu i on je iz šjor Huljeva, “jedva pokretnog, ali nevjerojatno bistrog starca”, izmamio “nevjerojatne, javnosti nepoznate podatke” iz biografije A.H. I opet nizašta, jer nije pronađen nikakav “fizički dokaz” o mogućem Hitlerovu boravku u Primoštenu, već opstaje samo “kratka crtica” i maglovito sjećanje na iščezlu sliku (najvjerojatnije nekakav akvarel koji je dotični, “jedan od najvećih zločinaca”, bio ostavio obitelji kod koje je boravio).

Dakle, cijela je ta “crtica” naprosto “racku od ovce” (a da bi, na vrime uništena mazarija, “tko zna koliko danas vrijedila”, to su samo tlapnje). Iz takve crtice iscijediti reportažu i jedan broj tjednik ukrasiti fotografijom (plus unutra još jednom) od koje nas oblijeva crvenilo od srama, zaslužuje ne samo kolegijalnu packu, nego i nekakvu društvenu packu. Duhovitije od moje malenkosti ovaj je stupidarij već obradio Predrag Lucić (“Novi list”, 26. VII. o.g.), zaključujući: “… Lejdi Kosor ni na jednom jeziku neće naći dovoljno riječi da zbunjenom Čehu, Poljaku ili Nijemcu suvislo obrazloži zašto hrvatske novine plakatiraju Hitlera i zašto objavljuju šuplje priče o njegovom, navodnom ljetovanju u Primoštenu i njegovom akvarelu navodno darovanom ljubaznim domaćinima, a koji su ga u strahu od partizana navodno bacili u vatru. Kako da sirota ikome objasni da je u zemlji, gdje je Mile Budak obavezna školska lektira, posve normalno da se javno žali za ‘vrijednom umjetninom’ s potpisom Adolfa Hitlera.”

Napokon, je li moguće kako u Hrvatskoj još danas netko cijeni da je fotografija makar i “jednog od najvećih zločinaca” dobar i unosan novinsko/tržišno/marketinški potez? Mnoštvo je kapitalnih zločinaca, kroz povijest, umočilo svoje velecijenjeno dupe u Jadran (a “nije more krivo, tko ga sere”, govorio je moj otac), pa ih samo poradi toga ne trebamo prozivati. Umjesto A.H. moglo se dočarati prizor rasporenih ljudi, bacanih s broda, s kamenjem privezanim uz tijelo, kad su ustaše (ljubitelji A.H.) te nesretnike s kopna sprovodili na o. Pag, u sklopu logora Jadovno! Ovako, plakatiranje zločinca, medijski je zločin prve klase!