Po šumama i zagorskim bregima

O tome kako su i u kojem broju Zagorci ratovali u NOB-u znanstveni je rad napisao Filip Škiljan, direktor Arhiva Srba u Hrvatskoj, koji je doktorirao na temi “Politička opredjeljivanja u Hrvatskom zagorju 1941-1945”.

– U čitavom Hrvatskom zagorju sudjelovalo je u NOB-u oko 4.200 boraca, od čega je poginulo oko tisuću. Tome u prilog govore i brojke stradalih boraca na području cijele sjeverozapadne Hrvatske, kojih je prema nekim istraživanjima bilo ukupno 7.050, od čega su 6.301 bili Hrvati. Tim partizanskim žrtvama treba pridodati i žrtve fašističkog terora, kojih je na području Zagorja, odnosno bivših općina Zlatar-Bistrica, Zabok, Donja Stubica, Klanjec, Pregrada, Krapina, Ivanec i Zaprešić bilo 711. U čitavoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj žrtava fašističkog terora bilo je 22.885, od toga Hrvata 11.528, što znači da je iz Zagorja bio relativno mali postotak – kaže Škiljan.

Nisu svi bili pasivni

Što se tiče ustaša i domobrana, Škiljan ukazuje na popis žrtava područja Zlatar-Bistrice gdje je do 2000. godine prikupljeno 1.317 imena. Zlatar-Bistrica je 1931. imala 44.181 stanovnika, a 1.317 stradalih u ustaško-domobranskim jedinicama čini gubitak stanovništva od oko tri posto. Sličan je izračun i za ostatak Zagorja, premda je zlatarski kotar važio kao najjače ustaško uporište. Škiljan ipak ističe da ustaški pokret u Zagorju 1941. nije uhvatio jači korijen.

– Prije rata Hrvatska seljačka stranka bila je vodeća u Zagorju. To se dobro ocrtava preko izbornih rezultata u kotaru Donja Stubica, kada je za Mačeka 1935. glasalo 10.116 glasača, a za vladinu opciju 250 glasača, dok je 1938. Mačeku dalo glas 11.079 glasača, a vladinoj opciji tek 13. Komunista je bilo vrlo malo, samo su na području stubičkog kotara i oko Poznanovca komunističke ideje 30-ih godina uspjele uhvatiti jače korijene. Nekoliko Zagoraca otišlo je u španjolski građanski rat, a veći dio njih je bio upravo iz Poznanovca i najbliže okolice – kaže Škiljan, dodajući da su zbog toga u zagorskim kotarevima i općinama na vlasti ostali gotovo svi prijašnji općinski načelnici.

Ipak, bilo bi pogrešno reći da su svi HSS-ovci koji su sudjelovali u vlasti Banovine Hrvatske pristali uz ustaški režim. Naprotiv, velik dio njih isprva se pasivizirao, kao i vodstvo HSS-a, a poslije prvih ustaških racija i zločina povukli su se iz vlasti.

– Tokom vremena pojedine organizacije HSS-a prišle su ustaškom pokretu. Svaka organizacija koja je pristupila ustašama bila je navedena u dnevnicima i tjednicima koji su izlazili u NDH. Međutim, treba reći da su se Zagorci većinom pasivizirali u prvim godinama rata – dodaje Škiljan. No, to ne znači da su svi bili pasivni.

Prve akcije protiv Nijemaca i ustaša poduzete su već nekoliko dana nakon uspostave NDH, o čemu svjedoči izjava prvoborca Alojza Debeljaka iz Lupinjaka. “Sredinom travnja 1941. godine mi smo presijecali telefonski kabel njemačke vojske koja se njime služila u prvom kretanju u unutrašnjost naše zemlje. Preko petsto metara smo presjekli toga kabela na liniji Rogatec-Pregrada i još više na liniji Rogatec-Krapina. Srušili smo graničnu liniju kojom je okupator htio pripojiti Reichu cijelu bivšu općinu Hum i selo Kostel iz sastava kotara Pregrada”, kaže Debeljak. Kasnije su se pojavili prvi komunistički leci u pojedinim selima, a nakon toga i prvi dezerteri, od kojih su neki bili i komunisti.

Unatoč tome, Vladimir Popović 29. studenog 1941. piše Centralnom komitetu KPJ o vojnim i političkim prilikama u Hrvatskom zagorju i kaže: “Svi naši dosadašnji napori da pokrenemo oružanu borbu u Hrvatskom zagorju ostali su bez uspjeha.”

Prva borbena akcija 1942.

Prvi partizani u Zagorju bili su iz Poznanovca, Stubice i Klanjca, kada je 12. ožujka 1942. organiziran sastanak komunista i antifašista mjesta Poznanovec i Lug Poznanovečki, tokom kojeg je formirana prva četa.

– Prva borbena akcija izvršena je noću sa 8. na 9. travnja 1942, kada su partizani iz Donje Stubice i klanječko-zaprešićkog kraja dobili zadatak da napadnu oružničku postaju u Brdovcu kod Zaprešića i u Donjoj Stubici. U Donjoj je Stubici bilo samo desetak oružnika, koji nisu očekivali partizanski napad. Zadatak partizana nije bio da razoružaju oružnike, već da uzmu oružje iz zgrade. Veći broj komunista tada je živio legalno, a tek ih se manji broj skrivao po zemunicama na Medvednici. Akcija nije uspjela, ali je pokazala kako postoje elementi koji se ne slažu s ustaškom politikom. Nakon propalih akcija 1942, partizani će se na područje današnje Krapinsko-zagorske županije vratiti u jesen 1943, a masovno 1944. godine – kaže Škiljan.

Međunacionalnih sukoba nije bilo, ali je bilo uništenih sela i pokolja hrvatskog stanovništva od strane ustaša i Čerkeza, u jesen i zimu 1943. i krajem 1944, kao odmazda za partizanske akcije, navodi Škiljan, nabrajajući sela Laz, Cerje Jesenjansko, Gornju Stubicu  i Jakovlje te Petrovsko, koje je u potpunosti spalila njemačka vojska.