Portreti radnika

Stanislav Posavec

Želio bih da netko kupi tvornicu, da se mogu vratiti na posao

Pred prošlu Novu godinu, Stanislav Posavec iz Čakovca umjesto plaće primio je akontaciju od 1.200 kuna. Zadnja primanja dobio je u drugom mjesecu ove godine, a nakon toga firma je otišla u stečaj, radnici su dobili otkaze i danas su na burzi. Nakon 30 godina i osam mjeseci rada izgubio je posao u tvornici MTČ d.d.

– Čovjek ne shvaća što mu se zapravo dešava sve do onog momenta dok ne dođe po radnu knjižicu i ne dobije papir da mu prestaje radni odnos. Trebali ste vidjeti kako izgleda kada 146 ljudi dođe u tvornicu po radne knjižice. Moja supruga Ljiljana također je sa mnom radila u MTČ-u, ali je u boljoj poziciji, jer joj je do 33 godine radnog staža ostalo tri dana, dok ja do mirovine ne mogu biti na burzi. Za sada ne nalazim posao, ali vidjet ćemo što će biti. Uglavnom, svakodnevno pratim oglase za posao na burzi – kaže Stanislav Posavec.

Prva tri mjeseca zajedno sa suprugom primao je 4.100 kuna, a trenutno imaju 3.100 kuna primanja. Imaju dvije kćeri, od kojih je jedna udana, a druga živi s njima, radi u banci i donekle ih pomaže. No, ni njena plaća nije velika. Funkcioniraju po jednostavnom principu: kupuju samo ono što se mora, a sve ostalo može čekati.

– Živimo u stanu u centru grada, ali imamo malo bašte. Ne znam kako bismo izdržali da i to moramo kupovati.

Nakon gubitka posla neko su vrijeme živjeli od male ušteđevine, ali ona se brzo istopila. U obiteljskom budžetu više nema novca za zajedničke izlaske, kave, izlete… Ove godine, za razliku od prošle, ne idu na more. Vrijeme provode sređujući stan, a vrt im je postao zajednički hobi.

– Zadnji put sam s obitelji i ženom izišao na večeru za svoj 50. rođendan, u ožujku prošle godine. Supruga se uglavnom bavi ženskim poslovima i svjestan sam da je jednu mirovinu zaradila kod kuće – kaže ovaj radnik.

– Najviše štedimo na garderobi i znam da se to primjećuje na nama. Još uvijek puno stvari kupujemo u Mađarskoj. Cipele se na sajmu u Letenyeu mogu kupiti za 100 kuna, traperice za 85 kuna. Od sokova više ne kupujemo “Coca Colu” i ostale kvalitetnije sokove, već neke slične koji se na akcijama mogu naći za 4,5 kuna. U nabavku idemo tako što pratimo letke i akcije po tržnim centrima. Znam da nam je trenutno najteže, ali se nikada ne smiješ predati – kaže Posavec.

Od vijesti najradije gleda dnevnik nacionalne televizije, a voli pogledati i RTL-ovu središnju informativnu emisiju. Smatra da je bitno biti informiran. Novine, “24 sata”, kupuje samo nedjeljom, nakon mise. Posjeduje obiteljski auto “fiat punto”, kupljen na kredit koji još uvijek otplaćuju uz pomoć supruginih roditelja.

Stanislav je vjernik, katoličke vjeroispovijesti. U crkvu redovito ide. Smatra da se uz božju pomoć može puno toga napraviti. Bio je i učesnik Domovinskog rata i smatra da, kao i onda, i danas treba preživjeti. Ima jednu želju i moli se da mu se ostvari:

– Želio bih da netko dođe, kupi tvornicu u kojoj sam radio i da se vratim na posao. Stvarno bih to želio.

Davor Konjikušić

Nenad Vojvodić

Otkaz nakon 36 godina vjernosti tvrtki

Nenad Vojvodić, 60-godišnji Zagrepčanin, radio je 36 godina u “Sila-Rapidu”. Izvanredni otkaz dobio je 3. augusta 2009, u jeku aktualne krize.

Tvrtku “Sila-Rapid”, čiji dio 1990. odlazi pod stečaj, godine 1992. kupuju braća Josip i Ante Žužul. Drugi, bolji dio tvrtke, koji nije otišao u stečaj, kupuju 1993. Prema riječima našeg sugovornika, tvrtka je kupljena za 320.000 ondašnjih njemačkih maraka, kolika je bila vrijednost samo jednog stroja. U to vrijeme radnicima su davana obećanja da će im plaće uskoro biti veće od onih slovenskih; posljednjih godina firma nije bila u stanju podmiriti račune za vodu i struju.

Kriza je počela kada je njemačka tvrtka “Liebherr”, poznata po proizvodnji mehanizacije, bagera i utovarivača, za koju je “Sila” radila dijelove ruku za bagere, zbog recesije otkazala posao. Tako je i Nenadu Vojvodiću uručen otkaz.

– Noću spavam samo dva-tri sata. Liječnik mi je prepisao tri različite tablete za spavanje, ali ne želim ih piti. Frustriran sam, jer sam za ovu firmu dao sve – kaže ovaj radnik, koji se godinama bavio projektiranjem i izradom hladnjaka.

U malom stanu u zagrebačkom kvartu Sloboštini živi sa suprugom i kćeri. Nakon burze bio je primoran otići u mirovinu, koja mu iznosi 2.014 kuna.

– Svi su radnici potpisali da pristaju na 20 posto manju plaću, samo da nitko ne bi bio otpušten. Bez obzira na to, vlasnici i direktor naprasno su ljudima počeli davati otkaze. Pošto nismo dobili zakonski otkazni rok, razliku za takvo umanjenje plaće i 31.500 kuna otpremnine morao sam ostvariti tužbom protiv svoje bivše tvornice. Otpremninu smo dobivali na ruke, rascjepkanu, tisućicu po tisućicu – kaže Vojvodić.