Povratnicima omogućiti povoljan otkup stanova

Arhitektica i urbanistica Raquel Rolnik posebna je izvjestiteljica za stambeno zbrinjavanje u kontekstu prava na odgovarajući životni standard i antidiskriminaciju. Iako je imenovana od strane Vijeća Ujedinjenih naroda za ljudska prava u svibnju 2008, neovisna je od vlada i organizacija i djeluje u svojstvu samostalne osobe. Tijelu koje ju je imenovalo podnijet će – uz iscrpne nalaze i preporuke – izvješće o svom nedavnom desetodnevnom boravku u Hrvatskoj.

Posjetili ste izbjeglice, prognanike, naseljenike i povratnike u Hrvatskoj: koliko ste zadovoljni njihovim stambenim zbrinjavanjem, posebno zbrinjavanjem bivših nositelja stanarskog prava? Postoji li u mjestima koja ste posjetili interes za povratkom izbjeglica?

– Na današnju situaciju sa stanovanjem u Hrvatskoj snažno utječe niz faktora, koji uključuje učinak oružanog sukoba na stanovanje i tranziciju iz paradigme stanova u društvenom vlasništvu prema pristupu orijentiranom na privatno vlasništvo i tržište. Interes za povratkom zasigurno postoji, barem u mjestima koje sam posjetila: Kninu, Kistanjama, području oko Zadra, Plitvica i u Slavoniji, prije svega u Osijeku i Vukovaru. Koliko sam mogla primijetiti, Vlada RH uložila je velike napore kako bi obnovila oštećene kuće, vratila zauzete privatne nekretnine njihovim vlasnicima i privukla nove naseljenike u područja pogođena depopulacijom, a nedavno je pripremila i temelje za povratak hrvatskih izbjeglica iz inozemstva. Ti su napori gotovo u potpunosti pokriveni iz državnog proračuna.

Nije se lako vratiti tamo gdje nema perspektive

No, treba napomenuti da je gospodarska recesija u vašoj zemlji donijela dodatne izazove koji su se nadovezali na ipak, priznajmo, složenu stambenu situaciju. Ljudima se nije lako vratiti u područje koje nema perspektivu i gdje ne postoje ulaganja, što znači da je posao vrlo teško ili gotovo nemoguće pronaći.

Iako hvalite angažman Vlade na tom planu, mnogi su kritizirali njezin model stambenog zbrinjavanja, ponajprije zbog činjenice da bi se tijekom sljedeće godine izvan područja od posebne državne skrbi trebalo izgraditi 3.600 stanova za srpske povratnike, s tim da bi oni kao bivši nositelji stanarskog prava bili samo zaštićeni najmoprimci s pravom na otkup nakon deset godina, a pravo korištenja tih stanova ne bi se moglo naslijediti. Nije li riječ o diskriminaciji i svojevrsnoj getoizaciji srpskih povratnika?

– Jedan od najupadljivijih primjera odnosi se upravo na pravo bivših nositelja stanarskog prava da ostanu u svojim stanovima i otkupe ih po vrlo povoljnim uvjetima. Iako je velik broj to uspio učiniti, oni koji su živjeli u stambenom prostoru u privatnom vlasništvu ili u vojnim stanovima, kao i povratnici koji su tijekom rata bili prisiljeni napustiti svoje domove, bili su u tome spriječeni. Štoviše, neki programi nametnuli su neizvedive zahtjeve za podnositelje, pogotovo u pribavljanju dokumenata nakon sukoba i s obzirom na činjenicu da zemljišne knjige u mnogim regijama nisu ažurirane. To su problemi sa složenim administrativnim postupcima, posljedice čega su netransparentni i spori procesi u kojima se gubi jasna odgovornost. No, ne bih se složila da je riječ o diskriminaciji povratnika, premda Vladin model nije sasvim idealan za povratnike.

Kakav bi model trebalo primijeniti? Bi li povratnicima ipak trebalo ostaviti mogućnost otkupa tih stanova, umjesto da državi plaćaju zaštićenu najamninu?

– Da bi se zatvorilo poglavlje prošlosti i omogućilo stvaranje nove epohe odgovarajućeg stanovanja za sve stanovnike Hrvatske, preporučujem Vladi da razmotri mogućnost ponovnog otvaranja procesa podnošenja molbi za programe koji će omogućiti trajna stambena rješenja, koja bi uključivala i područja izvan posebne državne skrbi. Također, Vlada nanovo treba provesti postupke koji se odnose na stanarsko pravo primjenjivo na sve osobe sa sličnim polazišnim stanarskim pravom, uključujući mogućnost otkupa stanova u kojima stanuju po povoljnim uvjetima. To su zaključci koje sam prenijela predstavnicima državne i lokalne vlasti.

Ljudi negdje žive bolje, negdje lošije
Jeste li na terenu primijetili bilo kakav oblik diskriminacije povratnika? Žive li dostojanstveno, kao punopravni građani?
– Ne bih generalizirala kad je o tome riječ: ljudi negdje žive bolje, negdje lošije. Privatno tržište u zemlji nikada neće ponuditi odgovarajuće stambeno zbrinjavanje za cijelo stanovništvo. Niski prihodi, marginalizirane i druge grupe zahtijevat će primjenu trajne i stalne javne politike, koja u ovom trenutku ne postoji na nacionalnoj razini. U tom me smislu najviše brine stanje romskih naselja: tijekom boravka u Hrvatskoj na najgore uvjete života naišla sam upravo u tim naseljima. Oporavak područja zahvaćenih ratom zahtijeva potpunu strategiju, uključujući ekonomsku i socijalnu politiku, kao i značajno ulaganje u kulturu antidiskriminacije, mira i tolerancije.

Ipak, kako konkretno riješiti problem izbjeglica iz Hrvatske koji i nakon 20 godina borave u susjednim zemljama, ponajviše u Srbiji?

– To je otvoreno pitanje, riječ je o 70 tisuća hrvatskih građana od kojih čak 60 tisuća živi u Srbiji. Njihovoj potpunoj integraciji u zemlji u kojoj žive ili povratku u Hrvatsku treba se pristupiti zajedničkim naporom različitih područnih predstavnika vladajućih tijela, naročito Hrvatske i Srbije. Usklađenost politika i djelovanja tih organizacija i institucija nužna je kako bi se omogućilo Vladi RH da u vezi s tim značajno pridonese omogućavanju trajnih stambenih rješenja, posebice u situaciji kad je Vlada zadužena i od nje se zahtijeva otplaćivanje zajmova koje je upotrijebila za obnovu, kao i za smanjenje javne potrošnje. Treba gledati u budućnost – Hrvatska je prekrasna zemlja s čudesnom arhitekturom i nadam se da će obje državne politike uložiti dodatni napor kako bi probleme riješile za dobro svih svojih stanovnika.