Prekinuta zavjera šutnje o Jadovnom

U srcu guste velebitske šume, dvadesetak kilometara od Gospića, i danas kao da razvalinama Memorijalnog centra Jadovno lutaju duhovi iz ne tako davne prošlosti, ojađeni što je taj podsjetnik na vremena koja se nikada ne bi smjela ponoviti u takvom jadnom stanju.

Do zapuštenih i zelenilom obraslih ruina vodi makadamski put koji kilometar i pol niže, gdje prestaje asfalt, prolazi kraj vikend-kuće u vlasništvu Hrvatskih šuma. Memorijalni centar, podignut na mjestu gdje je Nezavisna Država Hrvatska već u prvim mjesecima svog postojanja provodila politiku brisanja svih “nepoćudnih protudržavnih elemenata” s lica zemlje, devastiran je početkom devedesetih, kad je uništen i središnji spomenik, rad Vanje Radauša.

Logor Jadovno, osnovan 24. lipnja 1941. kao dio logorskog sustava Gospić-Jadovno-Pag, nije bio ni sabirni, ni radni, ni tranzitni logor, nego isključivo gubilište, u kojem se na najsurovije načine ubijalo Židove, Srbe i Rome, ali i Hrvate koji nisu dijelili san o uspostavi fašističke države. Dao ga je osnovati Pavelićev pobočnik Eugen Dido Kvaternik, a njime je rukovodio ravnatelj Župnog redarstvenog ravnateljstva u Gospiću Stjepan Rubinić. Uz jasenovački kompleks, Jadovno je bilo najveće ustaško stratište: povjesničar Đuro Zatezalo poimence je nabrojao više od deset tisuća ubijenih u 132 dana postojanja logora.

Bez Katoličke crkve

Egzekucije su uglavnom obavljane maljevima, sjekirama i noževima, a žrtve su bacane u duboke kraške jame. Središnja od njih, tik do zapuštenog spomen-obilježja, Šaranova je jama, duboka najmanje 50 metara. “Specijalna tehnika” ustaških krvoloka bila je vezati logoraše jedne za druge, potom prvog u koloni zatući maljem ili zaklati, pa baciti u jamu. U tim stravičnim kolonama, živih bačenih u bezdan znalo je biti i po 250. Logor je zatvoren u kolovozu 1941, kad su Talijani okupirali to područje NDH.

Memorijalni centar Jadovno podignut je tijekom 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća: prvo su savezi boraca NOB-a bivše države postavili spomen-ploče s uklesanim imenima žrtava. S vremenom su postavljena i druga obilježja, poput Radauševa spomenika u obliku šake i kamene ograde do Šaranove jame sa stihovima Goranove “Jame”. Danas ničega od toga nema, tek ostaci zidova, bijeli put i jama.

Potomci žrtava s područja cijele bivše SFRJ, okupljeni u udruzi “Jadovno 1941”, ondje su se lanjskog 24. lipnja prvi put okupili, a pridružili su im se i političari: predstavnici židovske zajednice, srpske manjine i pravoslavne crkve u Hrvatskoj, kao i tadašnji predsjednik Stjepan Mesić. Ove godine, 26. lipnja deseci autobusa iz Srbije, BiH i cijele Hrvatske dovezli su u Jadovno one koji su se došli pokloniti žrtvama ustaškog terora: bila je tu, u delegaciji Srbije, i Nada Tadić, majka predsjednika države Borisa Tadića, zatim predstavnici Republike Srpske, udruga antifašističkih boraca, židovskih općina, Srpskog narodnog vijeća, potpredsjednik Vlade Slobodan Uzelac, predsjednik Hrvatske Ivo Josipović…

– Ovo nije bio samo ustaški logor nego puno gore i opasnije mjesto, koje je gutalo svoje žrtve u dubinama škrapa, pa je živopisni Velebit u kratkom vremenu pretvoren u pakao i mjesto strašnog zločina. No, pobjeda partizana i antifašizam danas su temelj postojanja Hrvatske i njezine državnosti. Miriti se možemo, ali nikada ne smijemo zaboraviti tko je bio tko u Drugom svjetskom ratu i koja je to ideologija donijela zlo, mučenja, holokaust, stradanja i razaranja te tko je to zlo, na koncu, pobijedio. Nažalost, u Hrvatskoj još nismo do kraja osvijestili i revalorizirali svoju povijest. Previše je onih koji relativiziraju važnost antifašizma, previše je razrušenih antifašističkih spomenika i zaboravljenih žrtava. Jednostavno, bez antifašizma, koji je filozofija mira i ljudskih prava, Hrvatska nema perspektivu – rekao je Josipović, zahvalivši partizanima na pobjedi i slobodi i zaključivši kako će kao predsjednik države inzistirati na što skorijoj obnovi svih porušenih i devastiranih spomenika antifašizmu.

Pokraj Šaranove jame prvi put su zajednički održani opijelo i kadiš, pravoslavna i židovska molitva za mrtve. Unatoč tome što su u Jadovnom stradavali i Hrvati, katoličke mise zadušnice nije bilo, kao niti jednog svećenika. Čini se da najbrojnija crkvena zajednica nije našla za shodno odati počast žrtvama i moliti njima u spomen.

Ne izjednačavati žrtve

Dušan Bastašić jedan je od inicijatora oživljavanja uspomene na žrtve Jadovna i suosnivač udruge “Jadovno 1941”. U velebitskim jamama i danas leže kosti obojice njegovih djedova, Luke i Milana, kao i strica, tada 18-godišnjaka: odvedeni su noću, prije no što je ijedna puška pukla, i ubijeni u ovom logoru. Strahovito ga boli činjenica da se strašna smrt desetaka tisuća pogubljenih zaboravlja i prešućuje već desetljećima.

– Kontinuitet prešućivanja Jadovna traje praktički od njegova osnivanja pa do danas. Na tome se radilo i u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, na sramotu onih koji su vodili takvu politiku. Uvijek je kao paradigma stradanja u NDH istican Jasenovac, ali on nije jedino gubilište. Zadatak nas, potomaka žrtava, jest da istinu objelodanimo i prisilimo mjerodavne da obnove i ovaj i ostale spomenike – rekao je Bastašić.

O politici zaborava govorio je i predsjednik SNV-a Milorad Pupovac: za njega je upravo ona rezultirala rušenjem stotina spomenika i spomen-obilježja.

– Ne smijemo dopustiti da se prakticiranjem politike žrtve, u kojoj ćemo svi biti jednaki, nastoje zaboraviti sve strašne stvari ili izjednačiti Jadovno i Tezno, Jasenovac i Bleiburg. To nećemo prihvatiti, a pogotovo ne kad se poziva na dokumente Vijeća Europe, zloupotrebljavajući ih, kao i kad se nastoji zloupotrijebiti Sabor. Ljudima koji to čine šaljem jasnu poruku da to neće proći: ne zato što ne priznajemo sve žrtve ili im se ne klanjamo, mi sve to činimo, nego zato što ne želimo podržati nastojanja da se pronalaze nova mjesta stradanja žrtava komunističkog režima, a istodobno se potpuno zaboravljaju, devastiraju i iz svijesti i civilizacijske obaveze potiskuju mjesta poput Jadovna – kazao je Pupovac.

Za srpska obilježja 270 kuna kazne

Na komemoraciji u Jadovnu Beograđanka Aleksandra M. pojavila se sa šajkačom na kojoj je bio službeni grb Republike Srbije. Pravoslavni je svećenik zatražio da skine kapu, ona ga je poslušala i stavila je za pojas. Međutim, policajci su je ipak priveli i odvezli na Prekršajni sud u Gospiću, gdje je platila kaznu od 270 kuna. Dan-dva kasnije reagirao je HHO ocjenjujući odluku gospićkog suda neprimjerenom, jer je sutkinja presudu obrazložila činjenicom da se na skupu u Jadovnom nije smio isticati ni jedan narod, a Aleksandra je isticala srpstvo. “Ne samo da u RH nema nikakve zakonske zabrane stranih službenih obilježja – zastava i grbova, koje vidimo svakog dana na majicama stranih turista, ali i vlastitih građana, nego je posve neprihvatljivo da bi se u Jadovnu branilo isticanje simbola bilo kojega naroda. Možemo eventualno govoriti o lošem ukusu i neshvaćanju političkih realiteta, ali nipošto o povredi zakona”, kažu u HHO-u, te stoga traže ukidanje “ove sramotne presude”.

OKVIR 2:

NASLOV: Komemoracija i na Pagu

Dio učesnika i organizatora uputio se i u uvalu Slana na Pagu gdje je pored obnovljene spomen-ploče, replike one postavljene 1975. koja je uklonjena početkom 90-ih, održana komemoracija žrtvama logora Slano i Metajna, ispostavama Jadovnog u kojima je ubijeno oko osam hiljada ljudi. Kako je velik broj žrtava likvidiran u vodama oko Paga, učesnici komemoracije zaustavili su brod na sredini paškog kanala i bacili vijenac u more. Pomen žrtvama služili su sveštenici Gornjokarlovačke eparhije, s blagoslovom vladike Gerasima, nakon čega su se prisutnima obratili Bastašić, Pupovac i Ognjen Kraus. Prisutni su mogli razgledati mjesto nekadašnjeg logora – more kamena iz kojeg se ističu ostaci zgrada. N. J.