Premijerkina Družba

Prilikom svojega posljednjeg posjeta Moskvi, predsjednica Vlade Jadranka Kosor vratila je u život kontroverzni projekt Družba Adria, obznanivši da je s ruskim premijerom Vladimirom Putinom dogovorila nastavak intenzivnih razgovora o tom pitanju jer, kako je rekla, “iz resornog ministarstva dolaze informacije da su uklonjene sve prepreke koje su bile prošlih godina u ekološkom smislu”. Resorno je ministarstvo u ovom slučaju Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, čija je komisija 2005. odbacila studiju utjecaja na okoliš projekta Družba Adria i to nakon što je Janaf, državna tvrtka koja je bila nositelj tog projekta, dvaput pozivan da je popravi. Janaf je odbijenicu komisije pokušao srušiti tužbom Upravnom sudu, no prošle je godine izgubio i taj spor, pa nikome nije jasno koje su to prepreke u međuvremenu uklonjene, kao ni kakvim bi to novim informacijama moglo raspolagati resorno ministarstvo, s obzirom na to da nije pokrenuta procedura izrade neke nove studije.

Iako se hrvatskoj javnosti još prikazuje da na tom projektu – kojim bi se ruska nafta preko luke Omišalj transportirala do SAD-a – osobito inzistiraju Rusi, stvari su se od 2002, kada je sporazum o tome bio potpisan, značajno promijenile. Kako kaže Jelena Jurišić, profesorica Hrvatskih studija i stručnjakinja za ruske prilike, njeni izvori u ruskoj administraciji navode da je inicijativa za obnavljanje razgovora o Družbi Adriji došla s hrvatske strane, a tako pišu i ruski mediji. Iako je riječ o relativno malim količinama nafte, Rusima je novi transportni pravac načelno uvijek zanimljiv, tim više što bi cijeli trošak ulaganja snosila hrvatska strana. No, naftovod Družba prolazi preko Bjelorusije, Ukrajine, Slovačke i Mađarske, pri čemu se u prve tri države mogu očekivati određeni problemi, osobito u Bjelorusiji gdje su, nakon Ukrajine, u posljednje vrijeme eskalirali sukobi oko transporta ruskih energenata.

Crne prognoze predsjedničke kandidatkinje

Preispitivanje stava o Družbi Adriji već je 2008. najavila vlada Ive Sanadera, a kako kaže Jelena Jurišić, moguće je da Jadranka Kosor ponovnim nuđenjem projekta pokušava motivirati Putina za povoljniji položaj Hrvatske u plinovodnom projektu Južni tok, te odobrovoljiti rusku stranu uoči sklapanja novog ugovora o nabavi plina. Postojeći ugovor, po kojem je Hrvatska plin nabavljala po 250 dolara za tisuću kubika, istječe koncem godine, pa se postavlja pitanje nove cijene, s obzirom na to da Rusi članicama Europske unije isto naplaćuju između 415 i 550 eura. K tome, Hrvatska je zatražila i udvostručenu količinu isporuke. Treći moment u igri je sam Janaf, koji trenutačno koristi tek 27 posto kapaciteta naftovoda, pa bi mu novi projekt mogao povećati vrijednost, ali i privući pažnju ruskih kompanija u slučaju da država, o čemu postoje neke spekulacije, odluči prodati određeni udio u toj tvrtki.

Projekt integracije naftovoda Družba i Adria dogovorila je još vlada Ivice Račana, a za njegovu provedbu trebalo je rekonstruirati Janafovu dionicu kojom nafta iz Omišlja stiže u Sisak, tako da se omogući protok i u suprotnom smjeru, pri čemu je takvo reverziranje sustava ionako bilo u planovima radi opskrbe riječke rafinerije. Uz to, bilo je još potrebno modernizirati sustav upravljanja, proširiti rezervoarske kapacitete i poboljšati uvjete pretovara nafte u Omišlju, što bi stajalo oko 70 milijuna dolara. Isprva je bilo zamišljeno da se taj posao provede bez ikakve ekološke studije, no zeleni su žestokim protivljenjem ishodili od nadležnih obaveznu izradu studije, a kasnije i pomno nadzirali proceduru, tijekom koje je Janaf dijelove studije pokušavao proglasiti vojnom i poslovnom tajnom. Protiv projekta se preko Franjevačkog svjetovnog reda izjasnila i crkva, a njegov najveći politički protivnik bila je tadašnja HDZ-ova ministrica Jadranka Kosor, koja je kao predsjednička kandidatkinja u prosincu 2004. lansirala pitanje Družbe Adrije kao glavnu temu sukobljavanja s protukandidatom i tadašnjim predsjednikom Stjepanom Mesićem.

Iz tih je razloga nedavna premijerkina moskovska izjava izazvala zgražanje franjevaca, koji su reagirali oštrim priopćenjem, a kako nam kaže Vjeran Piršić, predsjednik Eko Kvarnera, i ekološke udruge spremaju još jednu intenzivnu kampanju.

Odbijanjem najprije projekta Družba Adria, a potom i Južnog toka, plinovoda koji će ruski plin voditi od Crnog mora do Europe, Hrvatska je odnose s Rusijom stavila na led; reaktiviranje projekta donijelo bi joj, osim zarade na transportu, bolje strateško pozicioniranje na energetskim pravcima te otvaranje daljnjih putova suradnje s Rusima. Iako joj je sporazum o Južnom toku prvoj bio ponuđen, Hrvatska ga je potpisala tek ove godine, nakon što je Rusija u dogovoru s Bugarskom, Srbijom, Mađarskom i Slovenijom već osigurala trasu. Hrvatska će tim sporazumom biti priključena na plinovod, no šanse da kroz nju prođe glavna trasa, koja bi joj donosila 100 milijuna dolara godišnje, sada su neznatne. Južni tok bio je ekološki puno prihvatljiviji projekt od Družbe Adrije, od koje se očekivao maksimalni prihod od 80 milijuna dolara godišnje, no koja je protiv sebe praktički ujedinila ekološke aktiviste. Oni su upozoravali da se opasnosti koje prijete od projekta, ukoliko on ne bi bio praćen svim mjerama sigurnosti, kreću u razmjerima od lokalne do nacionalne ekološke katastrofe, a sama Jadranka Kosor u predizbornoj je kampanji plašila javnost najcrnjim mogućim scenarijem sveopće ekološko-ekonomsko-društvene kataklizme, od koje se Hrvatska desetljećima ne bi oporavila.

Velik promet, mala zarada i ogroman rizik

– Riječ je o projektu koji Hrvatskoj nudi veliki promet, malu zaradu i ogroman rizik. Godišnja zarada koju bi Hrvatska mogla očekivati od projekta iznosi najviše 30 milijuna dolara, a izravna šteta od havarije samo jednog tankera iznosila bi 30 milijardi dolara, Neizravnu je štetu nemoguće i procijeniti – govorila je tada Jadranka Kosor, zamjerajući Mesiću podršku tako štetnom projektu i obećavajući da će Hrvatska iz njega istupiti čim ona postane predsjednica. Kada ju je suprotni tabor prozvao licemjerkom, odgovorila je da će se narod u vjerodostojnost njezinih riječi moći uvjeriti odmah nakon izbora.

Na pokazivanje nevjerodostojnosti Jadranke Kosor bilo bi sasvim izlišno trošiti riječi da u slučaju Družbe Adrije to nije nešto što sasvim konkretno zabrinjava ekološke aktiviste. Kako kaže Piršić, moguće je taj projekt izvesti i na ekološki prihvatljiv način, no kako vjerovati da će se za njega pobrinuti onaj tko ga u jednoj prilici proglašava prijetećom katastrofom općih razmjera, a u drugoj ni u čemu ne vidi problem?

– Cijela ova situacija je bolesna. Nakon premijerkine izjave bili smo zbunjeni činjenicom da Vlada može raditi takvu glupost. To je naprosto suludo i bio bi čin veleizdaje otvarati takav projekt u Jadranu u trenutku dok se odvija katastrofa u Meksičkom zaljevu, gdje ni najbolja obalna straža na svijetu ne može riješiti onečišćenje. S obzirom na ono što je ranije govorila, Jadranka Kosor ovim potpuno gubi vjerodostojnost i jasno je da nema šanse za pošteni odnos države prema problematici tog projekata – kaže Piršić.

Dodaje da ni jedna od pretpostavki kojima bi se projekt učinio prihvatljivim za okoliš ni do danas nije zadovoljena, a po svemu zaključuje da država ni sada nije spremna toliko investirati u zaštitu okoliša.

– Danas postoji dovoljno tehnologije da se projekt načini prihvatljivim za okoliš, a mi smo s tim u vezi postavili četiri zahtjeva: prvo, Janaf bi trebao napraviti novu naftovodnu cijev u Gorskom kotaru, jer postojeća trasa ugrožava strateške izvore pitke vode. Zatim, u Omišlju bi trebalo izgraditi postrojenje za pročišćavanje balastnih voda iz tankera koji dolaze u luku, ali i postrojenje za pročišćavanje tankerskih plinova. Na kraju, trebalo bi se pobrinuti za siguran transportni pravac, što podrazumijeva postojanje adekvatne obalne straže – kaže Piršić.

Isti su rizici bili spomenuti i u Janafovoj studiji, no bivši dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Darko Tipurić, koji je radio analizu koristi i troškova projekta, uopće ih nije uzeo u proračun, pa je zbog tog propusta komisija i srušila studiju.

Opasnost od havarije tankera u Jadranu već postoji, jer njime godišnje plovi više od 700 tankera, koji dopremaju 70 milijuna tona nafte, najvećim dijelom u Trst, preko kojeg se opskrbljuju Austrija i Njemačka. Projekt Družba Adria predviđao je da će se u prvoj fazi do Omišlja dopremati pet milijuna tona ruske nafte godišnje, u drugoj deset, a u trećoj maksimalnih 15 milijuna tona, za što bi bilo potrebno između 80 i 200 tankera, pa bi za toliko porastao i rizik od havarije. Hrvatska u ovom trenutku ne raspolaže sustavom koji bi mogao efikasno odgovoriti na potonuće tankera, pa bez njega, smatra Piršić, veći broj brodova samo pogoršava ionako kritično stanje.

Alge ubojice u Jadran stigle s balastnim vodama

Novi problem koji se pojavljuje s projektom su balastne vode. Naime, kako bi se prvi put nafta izvozila iz Jadrana, tankeri bi prije ukrcaja nafte praznili balast u Omišlju. Bilo bi to gotovo dvostruko povećanje balasta u Jadranu, pritom u cjelini koncentrirano na jednom mjestu. Balastnim vodama, uzetima u polaznoj luci, prenose se iz udaljenog ekosustava organizmi koji mogu imati nepredvidivo štetan učinak na ekosustav u odredišnom moru. Jedan od takvih, alga Caulerpa taxifolia, već je stigao u Jadran, gdje stvaranjem “tepiha” na morskom dnu ubija biološku raznolikost. Janafova studija taj je problem htjela riješiti izmjenom balasta prije ulaska u Jadran, pa bi te vode potjecale iz nešto bližih ekosustava.

– Rebalasting prije Jadrana nije potpuno rješenje, a osim toga, rizičan je i za trup broda. Rješenje je da se u Omišlju napravi postrojenje za pročišćavanje vode na kopnu, što bi usporilo iskrcaj za šest sati, a obrada balasta za jedan tanker koji prevozi 200.000 tona nafte stajala bi oko 90.000 dolara, što nije previše. Također, trebalo bi napraviti postrojenje za pročišćavanje plinova iz naftnih tankova, čiju je količinu Janafova studija deseterostruko umanjivala, iako bi se Omišalj od toga podavio – kaže Piršić.

Pročišćivač balastnih voda stajao bi oko 55 milijuna eura, a osiguranje drugih pretpostavki još znatno više, što bi sve skupa umanjilo dobit od projekta. Budući da se ne može očekivati da će se država pobrinuti za sve njegove problematične aspekte, aktivisti će mu se odlučno usprotiviti.

– To bi bio dokaz duboke patologije hrvatskog društva. No mi ćemo napraviti žestoku kampanju i ponovno ćemo ih razbiti – najavljuje Piršić.

500 milijuna dolara za deset godina rizika

Prema analizi iz studije, prihodi od Družbe Adrije u prvom bi desetogodišnjem razdoblju iznosili oko 500 milijuna dolara, od čega bi 273 milijuna bili prihodi Janafa, 50 lučkih tvrtki, 46 države i 85 Janafovih dobavljača. U maksimalnoj izvedbi, projekt bi donosio oko 80 milijuna dolara godišnje. Pitali smo Janaf jesu li nakon odbijanja studije iz 2005. poduzimali neke dodatne procjene okolišnog rizika projekta i u kolikoj je mjeri njihov sadašnji sustav spreman za prihvaćanje takvog projekta, ali odgovor nismo dobili.

Poznato je da je Janaf u međuvremenu već priveo kraju osposobljavanje naftovoda za reverzibilni transport te ugradio sustav nadzora. No, time nije riješen problem dotrajalosti cjevovoda, starog više od 30 godina, pa su u toj tvrci i sami počeli razmišljati da ga se zamijeni paralelnom cijevi od Siska do Omišlja. Janaf se posljednjih godina uključio i u projekt paneuropskog naftovoda PEOP, kojim bi se nafta iz Crnog mora dopremala do Trsta, ali i otvorio razgovore s ruskim Gazprom Neftom o stvaranju burze nafte u Omišlju koja, kao i Družba Adria, pretpostavlja odvoz tankerima iz te luke.

Stvar zeznuta još s Južnim tokom

Maksimalna izvedba Družbe Adrije – 15 milijuna tona nafte godišnje – novčano bi vrijedila oko pet milijardi dolara.

– Rusija na to gleda kao na najjeftiniji naftovod za treća tržišta, kojim bi joj, po sporazumu iz 2002, transport jedne tone nafte do Omišlja stajao 29 dolara. U odnosno na ruski izvoz od oko 300 milijuna tona godišnje, to je mala količina, ali kako u SAD izvoze oko 17 posto nafte, ona bi nešto značila za to tržište. No, danas postoje i drugi problemi na trasi, kako s dijelom naftovoda koji prolazi kroz Slovačku, tako i u razmiricama koje su izbile s Bjelorusijom, a i Ukrajina, iako se promijenila vlast, ponovno može biti problem, jer je zemlja pred bankrotom. Za Ruse ja plinovod Južni tok apsolutni prioritet, no Hrvatska je tu zeznula stvar, jer je prioritet dala europskom plinovodu “Nabucco”, u koji na koncu nije upala, a sada je i za Južni tok kasno. Sve u svemu, meni se ipak čini da je Družba Adria u ovom trenutku nuđenje jedne perspektive koja nema velike vjerojatnosti za uspjeh – kaže Jelena Jurišić.