Roditelji, platite nastavnike!
Još jedna od brojnih zakonskih nedorečenosti i neizrečenosti unutar državne regulacije domaćeg školstva tiče se načina organizacije takozvanog produženog boravka ili neobaveznih, izvannastavnih aktivnosti djece školske dobi, čiji roditelji rade puno radno vrijeme i nemaju kome (osim školi) povjeriti djecu nakon što je mališanima završila obavezna nastava. U prosječnoj školi koja svake godine upisuje četiri prva razreda, zasigurno tri razreda bit će formirana prema zahtjevima roditelja za cjelodnevnim ili produženim boravkom, u kojem djeca borave od osam sati ujutro do pet sati poslijepodne, dakle sve dok ne završi radno vrijeme roditelja.
Ispražnjena gradska blagajna
I dok djecu u redovnoj nastavi prati njihova matična učiteljica ili učitelj, u boravku ih preuzimaju sekundarna nastavnica ili nastavnik, zaduženi za izvannastavne slobodne aktivnosti i pisanje zadaća. Prema Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o broju učenika u redovitom i kombiniranom razrednom odjelu, broj učenika u dnevnom boravku nije zakonski reguliran. No upravo su se spomenuti Pravilnik i njegove izmjene tijekom srpnja počeli koristiti kao opravdanje da se već ionako prekobrojni razredi (od ovog je ljeta Ministarstvo iznimno dozvolilo da se broj novoupisanih učenika po redovnom razredom odjeljenju popne na brojku 34) spajaju za vrijeme produženog boravka, i to s namjerom otpuštanja nastavničkog “viška”. Pritom sve preporuke Europske unije idu za zapošljavanjem što više nastavnika po broju učenika i za što malobrojnijim razredima, u svrhu uvažavanja učeničkih individualnih posebnosti i njegovanja problemskog mišljenja u razredu, dok hrvatsko školstvo kreće u dijametralno suprotnom smjeru, povećavajući broj djece u razrednim odjeljenjima, otpuštajući nastavnike i stalno prijeteći zatvaranjem postojećih škola. Razlog tome je prvenstveno novac.
Nije slučajno da zagrebačkim školama upravo iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport stižu “hitni naputci” oko spajanja razreda za održavanje “višerazrednog” dnevnog boravka učenika u školi, koje prati i otpuštanje učiteljica iz boravka. Naime, gradska vlast zadužena je za to da plaća troškove dodatne nastave, dok Ministarstvo po zakonu osigurava i plaća redovnu. Kako je zagrebačka gradska vlast učinila sve što je bilo u njezinoj moći da nepovratno isprazni svoje blagajne, u osnovnim školama pojedini nastavnici (posebno takozvani pratitelji dnevnog boravka) ostaju bez posla, jer iz Gradskog ureda nemaju čime platiti, dok se broj djece u dnevnom boravku prijeti popeti na vrtoglavih sedamdesetak po jednoj nastavničkoj osobi. Inače, takva praksa bi u Europi vjerojatno izazvala smjenu ministra zaduženog za obrazovanje.
Pojedine škole u novonastaloj situaciji idu tako daleko da otvoreno predlažu roditeljima da sami plate produženi boravak za svoju djecu, odnosno da plate privatno nastavno osoblje koje će u prostoru škole paziti na djecu nakon završetka primarne nastave, što već prelazi u kršenje ustavnih prava djeteta, jer briga za djecu školske dobi svakako ne bi smjela biti prepuštena privatnim materijalnim resursima roditelja. Tim više jer bi to značilo da ćemo školovanje svoje djece dvaput platiti: ponajprije stalnim doprinosima iz mjesečnog dohotka, a drugi put izravno na račun državne škole pod koju geografski spadamo. Vrijedi spomenuti da ishodi pregovora s gradskom vlasti po pitanju produženog boravka jako ovise o angažmanu samih ravnatelja, nastavnika i roditeljskih vijeća. Tamo gdje angažmana nema, rezovi nastavničkog osoblja i gigantski razredi već su sprovedeni.
Tužbe umjesto javnih diskusija
Roditelji koji su ovog ljeta dobili ležernu obavijest kako “produženog boravka” za njihovu djecu na jesen ili neće biti ili će je biti u krajnje nepedagoškim uvjetima i bez adekvatnog broja nastavnika, zbog svega rečenog razmišljaju o podizanju tužbi protiv ravnatelja pojedinih škola, jer su formalnopravno ravnatelji i dalje najodgovorniji za organizaciju produženog boravka.
Ostatak Europe, u državnim i privatnim školama, beziznimno nudi djeci mogućnost smještaja od osam do pet, kao i bogatu paletu izvannastavnih aktivnosti (od umjetničkih praksi, preko sporta i učenja stranih jezika do organiziranih izleta, posjeta muzejima itd.). I dok se u Francuskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji raspravlja o tome kako pretvoriti školu u početak doživotnog obrazovanja, sa što inovativnijim aktivnostima i što posvećenijim (svakako i što bolje plaćenim) nastavnicima u cjelodnevnom boravku, u Hrvatskoj je glavna strategija ostaviti djecu na ulici ili je zatvoriti u razred bez adekvatnih edukacijskih sadržaja i svakako bez dostatnog broja nastavničkog osoblja.
Time dolazimo do glavnog problema. Kvalitetno školovanje djece nije prioritet nijednog našeg ministarstva, još manje Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport, kao što se njime ne bave ni stranački programi dugoročnog razvoja. Naprotiv, Hrvatska se prema svojoj djeci ponaša kao da je u pitanju surova regrutacija za najslabije plaćena zanimanja: djeca “trpe” boravak u školi umjesto da iz nje crpe znanje, emocionalnu sigurnost i socijalnu kompetenciju.