Salto Vesne Pusić (2)

Zbunio me tekst Vesne Pusić u prošlom broju ovih novina. Uvijek sam kod nje cijenio što u javnim istupima, čak i onim najrutinskijim, pokazuje za našu političku scenu rijetku, gotovo izuzetnu osobinu dobro sređenih misli i precizno odabranih pojmova. I kada bih čuo prigovor, a čuje se često, da su joj istupi “profesorski” i “svisoka”, redovito bih krivicu prebacivao na prigovarača, ponekad i s puno cinizma i zlobe: pa naravno da ti njene riječi zvuče profesorski, mislio sam, kada nisi dovoljno grijao školsku klupu ili si ondje sjedio na ušima.

No, vidi vraga, odjednom zatičem i sebe kako mi takvi prigovori prvi put izgledaju uvjerljivo i utemeljeno, čak mi je poslije čitanja teksta ostao lagani dojam da se radi, da prostite, o “pametovanju”. Daljnje moje iznenađenje bilo je u tome da se takav dojam stječe od prvih redaka teksta, kao da je htjela odmah obavijestiti sve koji se s njom ne slažu, među kojima sam prepoznao i sebe, da smo pali ispod razine “bazičnih” ustavnih i političkih pitanja koja su ovdje otvorena. A zašto smo, molit ću lijepo, pali ispod razine? I kako to da je baš njoj jedinoj uspjelo ostati na razini?

Pa, eto, nitko od nas navodno nije shvatio da se raspravom o pravima nacionalnih manjina u Ustavu i Ustavnom zakonu otvara rijetka prilika da se postavi ozbiljno pitanje “tko smo mi politički i kamo želimo ići”. Hm, moram priznati da, iako se ne držim sasvim neozbiljnim čovjekom, stvarno ne postavljam sebi tako smrtno ozbiljna pitanja i, naravno, odmah sam se bacio na to da vidim kako je na njega odgovorila seriozna gospođa Pusić. I eto ti odmah novog iznenađenja. Po onome kako ona vidi “kamo ići”, to bi bile dvije dijametralno suprotne destinacije. Otprilike kao da iz Zagreba kreneš na ljetovanje u Istru, a onda se pred tunelom Učka predomisliš i, hop, završiš na Plitvicama.

A dopunsko pravo glasa?

Evo, pogledajte sami. Vesna Pusić se oštro protivi trajnijem postojanju Zajedničkog vijeća (srpskih) općina na krajnjem istoku zemlje, a pogotovo njegovom instaliranju u Ustav, jer to smatra “getoizacijom” Srba u Hrvatskoj. Ali je istodobno žarko za to da i oni dobiju, kao i ostale nacionalne manjine, dopunsko pravo glasa, iako čovjek sebi nikako ne može objasniti zašto i to ne bi bila getoizacija. Čak i veća od prve, jer obuhvaća cijeli korpus srpske zajednice u Hrvatskoj. Vesna Pusić to ne objašnjava, kao što ne objašnjava ni mnogo, premnogo drugog, valjda smatrajući da je dovoljno da ona tako kaže i odmah postaje dio hrestomatije jedinih i neporecivih istina.

Zato su je, uostalom, predstavnici manjina u saborskoj raspravi i kumili bogom da se prestane postavljati kao da ona bolje od njih zna što im treba i što se smije ugraditi u ustavni okvir, a što ne. Izgleda da je nju to toliko zapeklo da je u tekstu u “Novostima” otišla i dobar korak dalje nego za saborskom govornicom. Sada ona čak optužuje predstavnike Srba u Hrvatskoj da oni, ni manje ni više, cementiraju daljnju “diskriminaciju Srba” jer je, veli, ZVO zamišljen kao opravdana brana protiv te diskriminacije, ali ako ga se prihvati kao trajnu instituciju, onda to znači da se pristaje i na trajnu diskriminaciju. Hajde ti to shvati.

Znači li to i da je, recimo, priznanje prava glasa ženama opravdana brana diskriminaciji po spolu samo ako je privremeno, jer ako postane trajno onda postaje oruđe te diskriminacije?! Ili, ako se pravo radnika na sindikalno udruživanje učini trajnim, onda ulazi u instrumentarij klasne eksploatacije?! Hm da, nikako ne bih žurio s takvim zaključcima. Ali, Vesni Pusić se jako žuri, jer u tekstu veli da se “dosljedno” zalaže za “građansku državu”, pa očito misli da je time sve ostalo riješeno. Nije, međutim, riješeno ništa.

Hrvatska naprosto NIJE građanska država, naprotiv, ustavno je definirana kao nacionalna država hrvatskoga naroda, dok je dvadesetak nacionalnih manjina ustavno priznato tek nedavno, poslije silnih i dugih peripetija. Što je najvažnije, od Vesne Pusić nisi nikada čuo da ima nešto protiv toga, što bi se dalo zaključiti jedino iz toga da je nekim zastupničkim amandmanom zahtijevala drukčiju, građansku definiciju hrvatske države.

Da se razumijemo, načelno tu ne vidim nešto posebno sporno. Naime, uopće nisam fasciniran nekakvom “čistom” građanskom državom kada se radi o nacionalno mješovitim društvima. Uvijek tu volim vidjeti i nekakav međunacionalni konsenzus, nekakvu lokalnu samoupravu, paritet, pa ako hoćete i “nacionalni ključ” iz vremena jugoslavenskog federalizma. Taj federalizam, uostalom, spada u pozitivniju tradiciju ovih prostora (zar i međunarodni sponzori BiH nisu, htjeli ne htjeli, morali urediti tu državu kao umanjenu kopiju socijalističke Jugoslavije, ostavimo sada po strani što su to učinili previše mehanički, štreberski i nekreativno?). Ali, pustimo mene, tko sam ja u odnosu na saborsku zastupnicu Vesnu Pusić.

Ako ona nije nikada službeno tražila da se Hrvatska rekonstruira u građansku državu, naprosto ne razumijem zašto se ovako žustro protivi ZVO-u. Taj ZVO zbilja jeste daleko od građanske države, ali ništa dalje od nje same. Tu jednostavno nema logike. Kada bi se radilo o bilo kome drugom, a ne o Vesni Pusić, odmah bih dodao da tu nema ni mrve političkog poštenja i časti, nego samo licemjernog lova u mutnom.

“Trajno sređivanje” položaja Srba

Jer, nisu naši ustavotvorci prčkali po Ustavu zato što nisu imali drugog posla, nisu oni izbacili Srbe iz pozicije konstitutivnog naroda iz dokone ustavotvorne akrobatike. Ne, oni su izbacili Srbe iz Ustava jer je to savršeno korespondiralo s vremenom u kojem ih se masovno počelo izbacivati i iz stanova, s posla, a uskoro i iz života. Na toj osnovi Hrvatska je natukla prema ovdašnjim Srbima veliki povijesni dug koji nikada nije do kraja otplaćen, a fino se namjestilo, gospođo Pusić, da se to zorno pokaže baš ovih dana. Zar nekadašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan nije lijepo, da ljepše ne može, izložio na primjeru otkaza, koji je 1991. dao šefu saborskog restorana Milanu Škoriću, preciznu tehnologiju izbacivanja Srba i iz najelitnijih institucija državne vlasti? I zar mu pritom nije pobjegla preko usta aluzija, koju očito ni danas nije rizično lanuti, da je obitelj Zec s pravom smaknuta jer joj je glava obitelji navodno pripadala, kao i Škorić, petokolonaškoj feli, kojoj si već “iz očiju” (hej, iz očiju!) mogao pročitati da ne želi dobro Hrvatima i Hrvatskoj? Zar, na kraju krajeva, Andrija Hebrang nije, trepnuvši još manje od Domljana, lupnuo da je to smaknuće dobilo sudski epilog, što naravno nije istina, obratno je, pa se pitaš zašto se isti aršin ne bi primijenio i na žrtve komunističkog terora, koje Hebrang upravo stavlja pod skrb hrvatskog zakonodavstva?

Svašta se još čovjek pita, ali jedno je najvažnije. Sliči li sve ovo Vesni Pusić na trajno sređivanje položaja Srba u Hrvatskoj, toliko trajno da i one slabašne forme njihove lokalne samouprave treba proglasiti nepotrebnim i suvišnim? Ako sliči, meni svaka daljnja riječ izgleda besmisleno.