Samoubojstvo iz zasjede

Kultna beogradska emisija “Peščanik”, nakon deset godina uzbudljivog života na Radiju B92, prestaje postojati. Na obilježavanju desetogodišnjice rada u krcatom Jugoslovenskom dramskom pozorištu, glavna urednica Svetlana Lukić najavila je doduše da će ona i njezina kolegica Svetlana Vuković nastaviti s radom u formi internetskog radija, ali “Peščanika” petkom više neće biti.

“Peščanik”, radikalno kritičan prema srpskoj prošlosti i sadašnjosti, cijelo je vrijeme zapravo bio neželjeno dijete Radija B92. Redakcija “Peščanika” morala je svom matičnom radiju maltene plaćati – kao da su podstanari – struju, vodu i termine za snimanje (uz pomoć donatora iz Norveške), pa gašenje ove politički heretične emisije treba zahvaliti i “radikalnim političkim kompromisima” direktora Radija B92 Verana Matića.

U deset godina 407 emisija

U proteklih deset godina bilo je 407 emisija “Peščanika”, u kojima je sudjelovao značajan broj predstavnika intelektualne, kulturne i umjetničke elite na ovim prostorima, od Latinke Perović do Srđe Popovića, od Biljane Srbljanović do Žarka Puhovskog, od Borke Pavićević do Teofila Pančića, od Pere Lukovića do Miše Vasića, od Dubravke Ugrešić do pokojnog Zorana Đinđića i mnogih drugih…

Bilo je 28 knjiga koje je u vlastitoj nakladi štampao “Peščanik”, bilo je stotinjak okruglih stolova koje je organizirala ova redakcija diljem Srbije, ali “bilo je bolje kada su desničari u Aranđelovcu i Lazarevcu hteli da nas biju, nego danas kada je kao sve u redu”, kaže urednica Svetlana Lukić.

Zašto se ugasio “Peščanik”? Odmah treba reći da je to bila jedna od rijetkih radioemisija na čitavom prostoru bivše Jugoslavije u kojoj su gosti – ekonomisti, filozofi, pravnici, liječnici, glumci, arhitekti, književnici i drugi – govorili ponajprije iz pozicije svog znanja, struke i profesije. Uz to, odlikovala se visokom dozom analitičnosti u govorima sudionika, što je u balkanskoj kulturi javnog naklapanja, u kojoj svi znaju sve, zaista predstavljalo izuzetak. Treće, “Peščanik” je obradio čitav niz tema, od ratne prošlosti do korupcije, od zločina do tajkuna i aktualne politike, koje već godinama stoje kao društvena knedla u grlu, ne samo u Srbiji. I konačno, “Peščanik” je bio iznimno duhovit ili mračno komičan, bolje reći, što je u zoni društvene namrgođenosti ili potpune moralne hipokrizije predstavljalo kakav takav odušak. Pa zašto onda više ne postoji jedna tako pametna i društveno važna emisija?

Kratko rečeno, uzroci poraza “Peščanika” su objektivne i subjektivne prirode. Ono objektivno jest da je u ovim musavim državicama, naročito na Balkanu, teško biti prorok u vlastitoj sredini. To je jučer bila sudbina “Ferala”, danas je sudbina “Peščanika”, a sutra, ne daj bože, e-novina i svakog onog tko čačka mečku više no što je to društveno dopušteno. Rečenica Žarka Puhovskog kako će nakon ratova na ovim prostorima “biti pomirenja ali neće biti istine” govori bazično o tome kako naše kulture nemaju još dovoljno kapaciteta da si pogledaju u lice. U takvoj situaciji, svi oni koji donose neugodne vijesti zaslužuju da budu (tiho) eliminirani.

Ono što je radio “Peščanik” iz tjedna u tjedan – i tu polako ulazimo u zonu onog subjektivnog – jest da je snabdijevao javnost tolikom količinom crnila da je ona često nije bila u stanju progutati. Bilo je lucidnih misli, pametnih analiza i briljantnih zaključaka, ali s tom slikom opustošene Srbije, koju je neprestano nudio “Peščanik”, nisu mogli mirno spavati ni narod ni političari.

Kako dalje?

– Za mnoge svoje simpatizere, goste u emisijama i slušaoce, “Peščanik” je postao destruktivan i o tome moramo da razmislimo – rekla je iskreno u zadnjoj emisiji urednica Svetlana Lukić.

Svoju beskompromisnost u obračunu s problemima i ljudima, ona i Svetlana Vuković objašnjavaju činjenicom da “Srbija nije normalna zemlja”. U redu, ali “Peščanik” više ne postoji, a sutra će nad Srbijom i problemima u njoj svanuti novi dan.  

Ključno pitanje glasi kako se pravi odgovorno novinarstvo u teškoj situaciji? To najbolje znaju urednice “Peščanika”, ali ono što bi tisuće slušalaca htjelo čuti jest kako nakon deset teških godina i jednog beskompromisnog koncepta, emisija može krenuti dalje. Da li je moguć jedan lokalni, solidni i dugovječni BBC, što god to značilo?

Za takav odgovor bilo bi potrebno nešto čega u “Peščaniku” svih ovih godina nije bilo i zbog čega su se (neki) slušaoci, učesnici i konačno sponzori, udaljili od ove emisije. To je ta mogućnost dijaloga s neistomišljenicima i odluka da se na vlastitu zemlju ne gleda kao na permanentno polje užasa, što i za ljevicu i za desnicu na Balkanu predstavlja civilizacijsko pitanje broj jedan. Sve u svemu, slogan ove emisije “Ako vam je dobro onda ništa” pokazao se točnim i za život i za smrt “Peščanika”. Dilema za današnje stanje duhova u Srbiji glasi: može li postojati “Peščanik” i može li nekome u isto vrijeme biti bar malo dobro?