Sindikatima sad nema uzmaka

Između mnogih bizarnih momenata u javnoj diskusiji oko referenduma za obaranje Vladinih izmjena Zakona o radu, proteklih dana svjedočili smo i jednom licitiranju samom cijenom provedbe referendumskog glasanja. Pretpostavljeni trošak što će ga tim ekstraizdatkom u slavu demokracije pretrpjeti državni budžet, međutim, građanima je predstavljen u krajnje širokom okviru: prvo je premijerka Jadranka Kosor zaprijetila histeričnom cifrom od 170 milijuna kuna, a onda su razni sindikalisti, opozicijski političari i novinari stali obarati taj iznos, dijeliti ga dva do tri puta, što je zbog suvisle argumentacije – za razliku od premijerkine proizvoljnosti, kako se pokazalo – djelovalo kudikamo uvjerljivije.

Poslovično Vladino piljarsko tretiranje pitanja radničkih prava u svim zamislivim situacijama, u biti se ovdje ipak bavi odmjeravanjem s jednom drugom vrstom sada uloženog kapitala, a to je onaj društveni. Radi se o preko 720 tisuća potpisnika peticije za raspisivanje referenduma, broju koji daleko premašuje nužnih deset posto biračkog tijela, naime, što ujedno čini dosad općenito najveću mobilizaciju građanstva u Hrvatskoj mimo redovne izborne konfekcije. A nije samo Vladu zaprepastila ta činjenica, i svi će se skori potezi radništvu nesklonih faktora odvijati u tijesnoj relaciji s njom i načinom na koji će se njezina energija transformirati u predstojećim društveno-političkim ogledima.

Angažman prezrenih

Peticijsko potraživanje u organizaciji udruženih sindikalnih saveza, podsjetimo se, izazvano je Vladinim prijedlogom novog Zakona o radu, čija se okosnica tiče poništavanja kolektivnih ugovora kojima su radnici dosad raspolagali u odnosu na poslodavce, bilo privatne ili državne, i koji su ih jedini donekle štitili od vlasničkog usiljenog marša k profitu, bezobzirnog taman koliko ustreba. A dojam kako se vlasti prema javnom novcu i javnosti uopće ponašaju navlas isto kao i kapitalisti prema višku ostvarene vrijednosti te prema radnicima – problem troška za referendum samo je jedan od tipičnih primjera – nipošto nije slučajan; ta znamo da su oni tu o istom poslu, s organski različitih pozicija zastupajući suštinski jedan te isti, privatni interes.

Ovaj put, kako rekosmo, suočili su se s dosad neviđeno egzaktnim otporom, što nagovještava krah Vladina antisocijalnog zakona u pripremi, ali također odražava jasan stav prema njezinoj politici na pragu izborne godine. I zato će vrh HDZ-a malo pripaziti što i kako dalje čini, mada od njih nikad ne trebamo očekivati ništa dobroga, pogotovo ne dok im vjerovnici usopljeno pušu za vrat. A najiskreniji su, pak, Jadranka Kosor, Đuro Popijač, Luka Bebić, Andrija Hebrang, Božidar Kalmeta, Boris Kunst i drugi, bili neposredno nakon što se sindikalna peticija pokazala uspješnom, pa su se viđeniji ljudi vladajuće stranke panično nadmetali u omalovažavanju građana i bezočnim pokušajima novog muljanja u reinterpretiranju čitavog tog kompleksa na potezu od demokratskog izjašnjavanja do zakonodavstva i socijale.

No, zanimljiva je i reakcija svih drugih, ovdje važnih političkih subjekata, na takav masovni angažman prezrenih u Hrvatskoj. Sjećamo se još kako je to izgledalo spočetka, dok se tek najavljivalo skupljanje potpisa za traženje referenduma. Čelnici glavnih oporbenih stranaka držali su se suzdržano, primjerice, predsjednik SDP-a Zoran Milanović je prvih pet dana potpisivanja stalno nalazio važnije obaveze koje bi ga spriječile da navrati do prvog sindikalnog štanda, a taj odnos promijenio se tek kada je registrirana neočekivano visoka popularnost peticije. Predsjednik Ivo Josipović ispričao se refleksom blagotvorne neutralnosti i odlučio da neće potpisati zahtjev za referendum, jer smatra kako treba ostati u medijatorskoj poziciji između dviju suprotstavljenih strana, i nitko ga zatim nije uspio uvjeriti da bi on ustvari morao biti jednoznačno na strani građana.

Sindikati su također ostali zatečeni uspjehom vlastite kampanje, te ne treba sumnjati kako su u međuvremenu osvijestili činjenicu o naglo porasloj odgovornosti što su je time unaprijed preuzeli, ne mogavši se nikada ranije odlučiti niti složiti oko, recimo, pokretanja jednoga lijepog generalnog štrajka, kao najefikasnijeg, a neiskorištenog instrumenta u klasnoj borbi koju pokušavaju zamijeniti “socijalnim dijalogom” i “partnerstvom”.

Nekako se čini da ni njima sad nema lakog puta natrag, u onu mjeru političkog konformizma i kunktatorstva što ih je resila svih ovih kontrarevolucionarnih godina. Najviše što možemo očekivati od takvih politikanata jest mogućnost da će radi svoje jače pozicije novostečeni kredit iskoristiti za bolju artikulaciju otpora prema kapitalistima i njihovom javnom servisu, samoj državi.

Vlada izvrdava

Država je na koncu ipak morala nevoljko pristati na referendum, osim što će razni vidovi opstrukcije potrajati sve do glasanja. Uz ilustrativno trabunjanje o previsokoj cijeni za referendum, dakle, ukazala se i projektirana rupa u zakonu kojim nije precizno reguliran rok za održavanje referenduma nakon uspjele peticije.

Jadranka je Kosor također zavapila da obaranje prijedloga Zakona o radu ugrožava kompletnu Vladinu namjerenu ekonomsku reformu, iako nije jasno zašto bi aspekt kolektivnih ugovora utjecao na npr. pravičniju fiskalnu politiku. Jedno tumačenje Vladina eventualnog izvrdavanja narodne volje i odluke protivne njezinim nakanama, pretpostavlja budući Zakon o plaćama kao premosnicu do istovjetnog antisocijalnog cilja. Na koncu, Vlada i dalje nastoji privoljeti sindikate na odustajanje od referenduma, nudeći stanovite amandmane, no uglavnom – koliko su uopće vidljivi – sumnjiva porijekla.

A da bi se moment referenduma ipak zloupotrijebio u svrhu cjelokupnog udara na javni interes, Vlada će referendumski izdatak nametnuti kao povod za dosad začudno odgađani rebalans državnog proračuna, s tim da se ne zna tko će sve od korisnika javnih sredstava nakon toga miješanja špila ostati bez očekivanih financija. Viši smisao reforme ionako je tek pljačka javnih vrijednosti, njihovo konačno prelijevanje u implodirani kapitalistički sustav. Ovo je zapravo samo novi vid stare otimačine, a što nije nikakva hrvatska inovacija, naprotiv – mi smo s tim zakonodavstvom ovako drastično prionuli rasturanju javnog sektora i socijalnih prava nakon velikih svjetskih igrača, čije predvodništvo naša elita više nije u prilici odbiti ako želi ostati tamo gdje jest.