Sloboda nekretanja
U Sarajevu su 26. lipnja bile planirane regionalne konsultacije sa udruženjima žrtava Koalicije za REKOM. Konsultacije nisu održane, jer bosanskohercegovačke vlasti nisu dozvolile ulazak učesnicima sa Kosova zato što ne priznaju Kosovo, a ne priznaju ni kosovska dokumenta. U dopisu koji je potpisao pomoćnik ministra vanjskih poslova Zoran Perković kaže se: “Zaključkom Vijeća ministara BiH sa 86. sjednice, održane 7. maja 2009. utvrđeno je da ‘Ministarstvo inostranih poslova BiH može u slučajevima u kojima Vijeće ministara BiH smatra za slučajeve od posebnog interesa za BiH izdati ulaznu vizu za ograničen period na posebnom papiru za građane Kosova’. S obzirom da Vijeće ministara, u skladu sa navedenim zaključkom, nije ovlastilo Ministarstvo inostranih poslova BiH da može izdati ulaznu vizu u BiH za ograničeni period na posebnom papiru za građane Kosova, nismo u mogućnosti udovoljiti vašem zahtjevu.”
MEĐUNASLOV: Zabranjen ulaz
Kosovo je počelo izdavanje pasoša prije točno dvije godine. UNMIK, koji je prije toga izdavao dokumenta građanima Kosova, to više ne čini, a postojećim dokumentima polako ističe rok trajanja, pa Kosovarima nije ostalo puno izbora. Da bi došli do srbijanskih dokumenata potrebno je da prođu pravu odiseju. Građanima Kosova omeđen je prostor za kretanje. U Srbiju mogu ući, bez obzira na boju pasoša. Privremeno im se oduzmu, a isto tako privremeno izdaju i potvrde sa kojima borave u “matici”. To bi se moglo sagledati i iz kuta zvanične srbijanske politike koja građane Kosova smatra svojim, pa bi samim tim i nedozvoljavanje ulaska poprimilo negativniju konotaciju od postojeće, po kojoj bi Beograd mogli optužiti da posredno priznaje kosovska dokumenta, a samim tim i Kosovo.
Sa tim problemom se suočava BiH. Budimo precizniji – Republika Srpska, gdje već po pravilu žele da budu veći katolici od pape, a onaj drugi dio – Federacija BiH, sa posebnim akcentom na Bošnjake – pod pritiskom je svojih sunarodnjaka sa Kosova. Na Kosovu danas živi između 60.000 i 100.000 Bošnjaka koje ovakva situacija izuzetno pogađa. Na 13. Forumu Bošnjaka sa Kosova, koji je održan 10. svibnja 2009, zatraženo je da BiH što prije prizna kosovske putne isprave i dokumenta. Zatraženo je i da BiH prizna Kosovo, ali to je u ovom trenutku u domenu fantastike.
Realnost je takva da građani Kosova praktično ne mogu ni da uđu u BiH. Počesto se pitanje Kosova poistovjećuje sa pitanjem Tajvana. Ni Srbija ni BiH nisu priznale Tajvan, ali uz odgovarajuće vize bit će propušteni. Ekvivalent tajvanskim pasošima, barem kad je Kosovo u pitanju, bili su oni koje je izdavao UNMIK. Dakle, za kosovske pasoše potrebna je nova odluka.
Na prste jedne ruke mogli bi se nabrojati građani Kosova koji su sa novim dokumentima ušli u BiH. Jedan od njih je Fatmir Sejdiu, kosovski predsjednik koji je 2. lipnja bio na regionalnom skupu u Sarajevu pod pokroviteljstvom EU-a odnosno Španjolske, na kom se našao i predsjednik Srbije Boris Tadić. Ako je usporedba sa predsjednikom ipak previše, možda će sljedeći primjer pobuditi nadu.
MEĐUNASLOV: Dvostruka mjerila
U svibnju prošle godine Ministarstvo vanjskih poslova BiH izdalo je ulazne vize za predstavnike Regionalnog vijeća za saradnju sa Kosova koji su dolazili na sastanak Vijeća. Kao razlog navedeno je da je riječ o slučaju od posebnog interesa za BiH, što je, vidjeli smo, bila prepreka za predstavnike žrtava sa Kosova. Tog razumijevanja, odnosno te volje u ovom slučaju jednostavno nije bilo.
Mada, i ta odluka je svojevremeno uzburkala javnost, prije svega u RS gdje su optužili Nikolu Špirića, Dodikovog pijuna koji predsjedava Vijećem ministara BiH, da je posredno priznao Kosovo. Naime, RS je čak usvojila Rezoluciju o “nepriznavanju jednostrane nezavisnosti Kosova”, pa je ovaj presedan okarakteriziran kao kršenje te rezolucije.
Riječ je jednostavno o dvostrukim mjerilima kojim se rukovode u Vijeću ministara i ni o čemu više. Za očekivati bi se moglo da će predstavnici građana koji još uvijek imaju problem sa slobodom kretanja, jer još čekaju odluku o viznim olakšicama, sa više razumijevanja pristupiti problemu i njegovom rješavanju. Ovdje međutim solidarnost odavno ne stanuje, a svaka odluka se sagledava kroz prizmu uskih i jeftinih političkih interesa, što je posebno izraženo u predizbornim danima.