Stranke ne mare za ZOR, besplatno školstvo, Varšavsku…

Više drastičnih slučajeva vlastodrščeva zanemarivanja egzaktno artikulirane narodne volje s osloncem na konkretna ustavna prava, posljednjih je mjeseci ukazalo na sve izrazitiji demokracijski raskorak u društveno-političkom životu Hrvatske. S obzirom na tim očitiju distanciranost institucija vlasti od puka, zapravo se pouzdano može ponoviti da je sama demokracija kao vladavina naroda već sasvim potrošen izraz te praksa; od toga bi puno delikatnije bilo ustanoviti kad je ista ovdje uopće i konzumirana.

Pod gore akcentirane novije primjere kvalificira se prvenstveno cinični odnos vlasti prema decidiranom stavu oko 800 tisuća potpisnika sindikalne peticije za potraživanje referenduma o najavljenim izmjenama radnog zakonodavstva. Uz bok tome stoji faktičko ignoriranje javnog interesa u slučaju Varšavske ulice, od strane zagrebačkih gradskih vlasti koje raspolažu i agresivnom podrškom Vladinih struktura naspram građana. Potonjih se oko jedne ranije peticije na temu istoga privatnoga građevinskog projekta okupilo preko 50 tisuća, što svejedno nije omelo čvrsto nastrojenu elitu.

Građani nemaju povjerenja u stranke

Također, prošlogodišnji masovni studentski bunt zbog nadiruće komercijalizacije visokog školstva nije urodio popuštanjem Vlade. Ako tek malo proširimo najuže vremensko razdoblje, moguće je ovome pribrojiti i lanjski ulazak Hrvatske u NATO, mimo većinskog neslaganja njezina stanovništva s tim. “Činjenica je da su sve parlamentarne stranke za ulazak u NATO, dok je velik broj građana Hrvatske protiv toga, pa je očito da njihove interese nitko u Saboru ne zastupa. To je samo jedna od stvari koje ukazuju na kvazidemokraciju u Hrvatskoj”, rekao je tada za “Novosti” lingvist Mate Kapović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ujedno poznati nevladin aktivist. “Naša se ‘demokracija’ sastoji od toga da svake četiri godine imamo pravo zaokružiti jedno od tuceta imena, koja sva zastupaju više-manje iste stavove, i onda nas sljedeće četiri godine nitko više ništa ne pita”, dodao je Kapović.

Ali, predstavnička demokracija, ona koja između nas i vlasti postavlja narodne zastupnike, legitimirane prenošenjem suvereniteta iz baze, nekad je možda imala više smisla, barem na Zapadu. Zahvaljujući realiziranim socijaldemokratskim težnjama u etabliranju socijalne države, tamo su lijeve političke stranke sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća još uvelike izražavale interes najširih slojeva, što se ogledalo i u građanskom interesu za njihove programe. Zaokret ka goremu, međutim, tajmingom se poklapa s notornim uvođenjem ponekih od ključnih, inicijalnih mjera neoliberalne ekonomske politike na svjetskoj razini.

Drugim riječima, dok smo mi ovdje došli na red da okusimo moderno višestranačje, ono je već bilo umnogome zapalo u kontrarevolucionarnu regresiju, utječući se interesu najjačih privatnih subjekata. Od naših glavnih političkih stranaka nemoguće je sad očekivati da samo tako okrenu leđa raspojasanim poslodavcima, jer nisu oni toliko izgradili i navodili taj sustav, koliko je on po globalnim implikacijama izgradio i navodio njih.

Politolog Nenad Zakošek sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti svojedobno je ovdje potpisanom novinaru izjavio da se stranačke političke elite nisu pokazale sposobnima zanemariti svoje partikularne interese, odnosno interese svojih klijenata, i orijentirati se prema nekom, ma kako definiranom, općem dobru. “To, naravno, važi prije svega za HDZ, ali ni druge stranke nisu pokazale bitno veći stupanj odgovornosti. Zbog toga građani nemaju povjerenja u stranke i sve političare doživljavaju kao nemoralne i neiskrene. Doduše, treba reći da se danas s istim prigovorom moraju nositi i stranke u razvijenim zapadnim demokracijama, budući da svugdje raste podozrivost građana prema političkoj eliti”, poantirao je Zakošek.

Populistički politički poduzetnici

Javno ponašanje stranaka uslijed takve konstelacije interesa, nipošto pripadajućih isključivo domaćim kapitalistima, poprima u Hrvatskoj žanrovsku dramaturgiju politikantskog šunda s međustranačkim prepucavanjem u prvom planu scene, a koje postaje samom sebi gotovo rekreativna svrha, potiskujući kardinalna pitanja opstanka zajednice. Ili, kako je napisao naš kolumnist Marinko Čulić, “ako nešto hrvatske stranke vole, to je da ih se pusti da vode politiku kao nekakvu gimnastiku apstraktnog uma, u kojoj je važno samo kako se one samoreproduciraju”.

Novi problem nastaje tamo gdje se u funkciji društvenog ventila tada znaju pojavljivati desničarski huškači, mobilizirajući opću frustriranost jalovom elitom kao svojevrsni “populistički politički poduzetnici”, kako ih naziva Nenad Zakošek. Hrvatska se kroz posljednje desetljeće takvim nepogodama izlagala uglavnom na lokalnoj razini.

Narodu vlast izmiče dodatno niz relaciju Sabor-Vlada, nagnutoj izrazito prema egzekutivi još otkako su nakon smrti Franje Tuđmana smanjene ovlasti predsjednika Republike, čija je autokratska persona dotad zapremala ukupni prostor vladanja državom. Europarlament, najviše predstavničko tijelo tzv. superdržave kojoj Hrvatska neopozivo hrli, još dalje pomiče institut vlasti od građana, koje izdašno plaćeni nacionalni zastupnici tamo reprezentiraju.

Generalno, uvođenje raznih modela participativne demokracije i decentralizirane vlasti, uz kontroliranje pojedinih njihovih nedostataka, kao i unutarnja demokratizacija stranačkih organizacija, svakako su pritom neophodni mehanizmi za povrat dijela bitnih ingerencija u doseg samog naroda. Cjelokupna nužnost pred kojom stojimo, pak, uključuje konačnu preobrazbu karaktera dominantne političke platforme, ekonomske i socijalne, s kojom zasad ubrzano tonemo.

Paradoks liberalnog režima: građani u uvjetima političke slobode ne mogu utjecati na politiku

Slovenski sociolog Rastko Močnik naglasio je preklani u razgovoru za portal H-alter kako je “paradoks liberalnog režima da čovjek u uvjetima političke slobode ne može utjecati na politiku i na političko odlučivanje. Politička kasta se zatvorila sama u sebe”. Potvrdno je odgovorio na pitanje znači li to da ta kasta ustvari prodaje svoje proizvode glasačima, dodajući da pritom “razlika između proizvoda nije baš velika, tako da glasači uvažavaju estradne odlike političara, a ne njihove programe pošto su programi više-manje svi isti. Tako da smo u situaciji ne samo konzumerističke politike, nego i estradne politike”.

Veza između odluke glasača i realnog izvođenja vlasti stoga baš i nije jaka, zaključit će H-alterov sugovornik, na koncu nešto vedrije evocirajući izvjesne nove mogućnosti organiziranja političkih procesa van političkog establishmenta: “Ne treba zanemariti ni jednu priliku, u Sloveniji su sindikati, kao tradicionalna fordistička organizacija, bili sposobni reagirati u posve novim uvjetima. Ako zaživi nova kultura interneta i alternativnih zajednica, ona će prije ili kasnije biti sposobna utjecati na proces donošenja odluka. Tako da možemo imati i optimističku interpretaciju sadašnje situacije, a zapravo od nas zavisi koji scenarij će se desiti.”