Šukerovo prokletstvo

22. 10. 2007. Šuker: Kriza ne prijeti Hrvatskoj.

11. 02. 2009. Šuker: Kriza bez značajnog utjecaja na financijski sektor.

19. 12. 2009. Šuker: Kriza postoji, no RH se protiv nje uspješno bori.

13. 04. 2010. Šuker: Neki ne shvaćaju da je kriza.

Nisam u životu bio ništa, čak ni akademik – pojadao se neki Francuz pred sam kraj svog života, u cvijetu svoje starosti, svojim suvremenicima. Kada čovjek vidi tko sve u Hrvatskoj danas vodi državu, s pravom može zakukati – ništa u životu nisam bio, čak ni ministar!

Uostalom, sjećate li se Ivana Cifrića, Katice Ivanišević, Milana Hrnjaka, Branka Bergmana, Vjenceslava Cvitana…? Sve su to bili ministri hrvatskih vlada. Vjerojatno su ostavili snažan trag u novijoj povijesti ove zemlje, samo je bio pisan nevidljivom tintom. Ali, nije to slučajno (mi malo stariji znamo kako ništa nije slučajno). Jer, u ovoj zemlji bljedilo, bezidejnost i beskičmenjaštvo ključna su pretpostavka političke karijere. U državi gdje vladin kabinet oktroiranjem dobiva žena poznata po izjavi “kud Ivo tud i ja”, i jedino po njoj, nije ništa neobično, naprotiv, savršeno je logično da i najdelikatniji, najsuptilniji resor, onaj ministarstva financija, dobiva čovjek poznat jedino po svađalačkom tonu karakterističnom za financijsko tržište Dolca, zelene pijace ili Hrelića, ali ne i Wall Streeta, Canary Wharfa ili The Cityja.

Ivan Šuker, ministar koji svako novo zaduženje predstavlja kao spektakularan uspjeh, živi je dokaz kako je minuli rad generacija ove zemlje dostatno jamstvo za zaduženja kojima će ovaj naraštaj hrvatskih političara na naredne baciti prokletstvo nalik Zvonimirovu: “I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokle ‘nevirne Hrvate’ i ostatak njih Bogom i svecima njegovim, da nikada više ne imali gospodina od svoga jezika, nego vazda tuđu jeziku podložni bili… sobom i nedostojnom smrću svojom.”

Glasali ste, gladujte

“Svatko tko se danas čudi ovim zaduživanjima”, rekao je prošlog tjedna Ivan Šuker, ministar prazne lisnice, predstavljajući novo zaduženje veće od 13 milijardi kuna kao veliki doseg ove Vlade, “trebao bi bolje pogledati zakon o izvršenju državnog proračuna, gdje jasno piše kada se i koliko država zadužuje. Rijetke su zemlje koje su uspjele izdati obveznice, a mi smo to uspjeli i na domaćem i na američkom tržištu. Domaći mirovinski fondovi ukazali su nam veliko povjerenje, a tako je bilo i na američkom tržištu. Sva ta zaduživanja su bila planirana, znalo se da ćemo se trebati zadužiti za pokrivanje dugova i deficita, tako da zaista nije riječ ni o čemu novom ni spektakularnom.” Kada čovjek bolje razmisli, Šuker – govori istinu.

Vanjski dug na koncu mandata Ive Sanadera bio je veći od 40 milijardi eura.

U vrijeme Ivice Račana bio je 19, 9 milijardi eura.

U vrijeme Franje Tuđmana bio je 10,2 milijardi eura.

U vrijeme Ante Markovića bio je oko četiri milijarde eura.

U vrijeme Jadranke Kosor narastao je na 46 milijardi eura.

To znači da Hrvati stalno žive na dug. To nadalje znači da svake godine trošimo nekoliko milijardi eura više no što zaradimo. To znači da dug kumulativno raste. To znači da svatko od nas živi deset do 15 posto bolje no što bi smio, prema surovim zakonima ekonomije, zato što tih deset do 15 posto otkida od generacija koje dolaze. I to otkida demokratski – i Jadranka Kosor i Ivan Šuker na vlast su došli izborima. Kao i Ivo Sanader (koji je stranku preuzeo krivotvorenjima, ali je državu dobio legalno), kao i njihovi prethodnici. To, dakle, znači da nas ovdje ne mulja nikakva “odnarođena inteligencija” u smislu Ante Kovačića, nego, brate, narodna vlast. To onda više nije pitanje pravne države ili neke zločinačke skupine, nego širokog – makar i neartikuliranog – konsenzusa nacije. “Glasali ste, gladujte”, govorio je još sredinom devedesetih Silvije Degen i nije bio u krivu – ovo je zaduživanje plebiscitarno podržano! Zato Šuker ne laže. On čak, poput Hebranga, ni ne govori neistinu – on priča istinu.

Što se sada imamo čuditi zaduženju od 14 milijardi kuna, kada smo već dužni oko 300 milijardi kuna i bez njih ne bismo mogli dalje? Jesu li ta zaduživanja bila planirana? Jesu. Bio je planiran čak i spin koji će ih dodatno legitimirati. Samo tjedan dana prije objave vijesti o rekordnom zaduživanju države za 14 milijardi kuna, nacionalni tjednik plasirao je zastrašujuću priču o tome kako Šuker na jesen neće imati za penzije. Šuker se, međutim, zadužio, pa umjesto zločinca skoro postao heroj… Plasirajte problem, pa onda njegovo rješenje i na konju ste. A onda – kraljevstvo za konja!

“Duh nekog naroda”, kaže austrijski sociolog i ekonomist Joseph Schumpeter, “njegova kulturna razina, njegova društvena struktura, djela koja njegova politika može pripremiti, sve to, i više, upisano je u njegovu fiskalnu povijest… Onaj tko zna kako da sluša te poruke, čuje grmljavinu svjetske povijesti jasnije nego bilo gdje drugdje…”

Fiskalna povijest Srba, ili Jugoslavije, odslikava se u riječi “inflacija”, a ona znači trijumf agonije i ekstaze, neobuzdano i raspojasano trošenje iznad vlastitih mogućnosti. Fiskalna povijest Hrvatske održava se u riječi “deficit” ili “dug”. Netko je Hrvatima – još u Kraljevini Jugoslaviji – plasirao uvjerenje prema kojemu bi Hrvatska, bez osobita truda, trebala biti Švicarska na Balkanu, samo da nema južnoslavenskih parazita. To se uvjerenje može naći u širokoj lepezi autora, od Rudolfa Bićanića do Šime Đodana i Franje Tuđmana.

Reliquiae reliquiarum

To je zaprepašćujuća bedastoća, ali bedastoća duboke prodornosti. Glad za potrošnim dobrima Zapada, uvjerenje o ekonomskoj nadmoći i zemlji koja je rajski otok pa može živjeti samo od prirodnih ljepota, doveli su do Ivana Šukera i duga od 46 milijardi eura; a on će opet, posljedično, dovesti do rasprodaje ostataka ostataka vrijedne državne imovine (HEP, obala, otoci, zemlja, koncesije za autoceste). Pred Hrvatskom stoji Koloman koji će joj opet uzeti otoke.

“Ako se Vlada nastavi zaduživati ovim tempom, uskoro bi nam sva preostala djedovina mogla otići na bubanj”, rekao je Ljubo Jurčić komentirajući novi val izdavanja državnih obveznica. “Ako Vlada ovako nastavi dalje, morat će početi prodavati preostalu državnu imovinu kako bi vratila dug. Na prodaju će prvo ići HEP, koji je, iako u minusu, uvijek zanimljiv stranim kupcima, pa ‘Croatia osiguranje’, potom će na red doći šume i njive. To je put u ropstvo. To je katastrofa”, tvrdi Jurčić i ide još korak dalje. “Crna opcija uključuje i prodaju otoka. Sad će nam austrijski fond kupiti brodogradilište ‘3. maj’. Znamo konstruirati brod, imamo know-how, ali ipak prodajemo brodogradilišta. Nakon svega, u brodogradilištima će ostati samo male plaće i bolna leđa. Zaradu će pokupiti netko drugi, a mi ćemo tako, korak po korak, postajati tek radna snaga za strance”, rekao je Jurčić novinarima “Slobodne Dalmacije”.

A kako je ono rekao Zvonimir: “Da nikada više ne imali gospodina od svoga jezika, nego vazda tuđu jeziku podložni bili… sobom i nedostojnom smrću svojom.”