Tko su pravi trovači iz 1991?

Nisam bio zadovoljan ni s tim Škorićem, znajući gdje nabavlja meso, to je u mesnici Zec na vrhu Petrinjske ulice, poznato okupljalište kosovaca i udbaša, petrinjskih udbaša. Čovjek koji hrani Vladu, saborske zastupnike i novinare na takvom mjestu ne može biti. A taj Škorić je sasvim sigurno bio član KOS-a. Nemam za to dokaza, ali nije slučajno gdje je nabavljao meso, kakve je nacionalnosti bio i da je bio povezan sa službama. Ja tog Škorića nisam niti upoznao. Kad sam čuo tko je Škorić, gdje nabavlja meso… previše je indicija koje su govorile o tome da takav čovjek u ratnim okolnostima ne može ostati voditi restoran u Saboru – izjavioje Žarko Domljan gostujući nedavno u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva” povodom izlaska memoarskih zapisa “Visoko dignimo zastave”, u kojima se prisjeća godina rađanja samostalne Hrvatske.

Žarko Domljan, “stjegonoša istine o Hrvatskoj”, prvi predsjednik višestranačkog Sabora i čovjek koji se diči što je poznavao ustaškog stožernika Ivu Rojnicu, nikada nije upoznao Darinku Škorić, suprugu prozvanog Milana, bivšeg šefa saborskog restorana, koji je preminuo u veljači ove godine. Upoznati bi se mogli uskoro na sudu, jer Darinka Škorić namjerava tužiti Domljana za niz laži kojima je u svojoj knjizi oklevetao njezina supruga.

Pronašli smo je u obiteljskom lokalu “Mirni kutak” u Bjelopolju kraj Korenice: izgleda umorno, upravo je ugostila nekoliko putnika koji su usred ljetne žege predahnuli u debeloj hladovini terase lokala.

Strah nad saborskim tanjurima

– Sve što je Domljan izrekao o mome suprugu bezočna je laž. Tužit ćemo ga zato što ga je prozvao kao kosovca i udbaša i zato što nagađa da je mogao potrovati zastupnike koji su se hranili u saborskom restoranu. Laž je i da je moj suprug nabavljao meso u mesnici Mihajla Zeca, nikakve veze nije imao s njim: meso za saborski restoran nabavljao je preko firme “Križevčanka” na zagrebačkoj tržnici Dolac. Znala sam mesara koji je radio u toj mesnici – kaže Darinka Škorić, koja je s Milanom u dobru i zlu proživjela 39 godina.
Spojio ih je, prisjeća se, posao – konobarili su u jednom od lokala ugostiteljskog poduzeća “Lovački rog”. Godinama su naporno radili i živjeli kao podstanari i nikakva im Udba i KOS nisu bili na pameti. Prava je istina, kaže naša sugovornica, da je njezin Milan otkaz u saborskom restoranu dobio samo zato što je bio Srbin. 

– Bila je 1992, kao konobarica sam radila u restoranu “Split” u Ilici, kada mi je suprug rekao da će dobiti premještaj. U saborskom je restoranu u to vrijeme radio već deset godina, pa se nije previše zabrinjavao; bio je cijenjen u poslu, mislio je da će se lako snaći. Milan je bio apolitičan, tada je već služio i Vladimira Šeksa i ostale političare i nikakvih prigovora na njegov rad nije bilo. Znala sam mu kasnije reći da nije ni znao da je Srbin dok mu Tuđman to nije rekao – priča Darinka Škorić, Hrvatica rodom iz okolice Rijeke.

Pišući u svojoj knjizi o tom periodu, Domljan iznosi sumnje vezane uz saborski restoran: “Saborski restoran je priča za sebe. Zatražio sam od tajnika Kikereca (Velibor, prvi tajnik Sabora, umro 2006, op.a.) da izvidi stanje, tko vodi restoran, koliko ima zaposlenih, prolaze li redovito zdravstvenu kontrolu, dolazi li sanitarna inspekcija, gdje se nabavlja hrana… Izvještaj koji mi je podnio Kikerec bio je poražavajući… ali najgore je zazvučao podatak da je voditelj restorana neki Škorić, po nacionalnosti Srbin, a meso nabavlja u mesnici jednog sunarodnjaka koja je bila poznato okupljalište udbaša iz Petrinjske i Đorđićeve. Znajući na što su spremne komunističke tajne službe, glavom su mi prolazili najcrnji scenariji. Podatak koji sam čuo bio mi je dovoljan. Zatražio sam od tajnika da odmah raskine ugovor sa Škorićem i potraži nekog drugog voditelja koji će garantirati da nas barem neće sve zajedno potrovati.” Domljan je u svom javnom iskazu potvrdio da stoji iza svake napisane riječi.

“Trovač” s braniteljskom iskaznicom

– Taj čovjek i dalje živi u 1991, što je sramota. Sjećam se kad je Kikerec došao u restoran u kojem sam radila i raspitivao se za broj našeg direktora. Dala mu ga je moja kolegica, a ja sam načula kako jednom od direktorovih sinova putem telefona kaže da poruči tati kako od premještaja zasad neće ništa biti. U “Lovačkom rogu” su se nadali kako će zadržati saborski restoran kad maknu Milana. Njega je sve to potreslo, vidjela sam da mu nije lako iako se trudio to ne pokazivati – priča Darinka Škorić.

Saborski je restoran ubrzo došao u ruke Miroslava Kutle, u čijem su se “Globusu”, restoranu na Velesajmu, početkom devedesetih održavali hadezeovski sastanci, praćeni obilnim gozbama. No, Domljan je iz nekog razloga uskoro otkazao i Kutli: situacija se, kako kaže u knjizi, počela sređivati tek kad je Sabor počeo voditi restoran samostalno.

Milan Škorić otišao je za šefa sale u restoran “Split”. Kao dugogodišnji lovac, svoje je lovačko oružje odmah stavio na raspolaganje mjesnoj zajednici Utrine, gdje su Škorićevi sa  sinom jedincem živjeli do 1999. godine.

– Milan je pred “Oluju” 1995. pozvan u Hrvatsku vojsku, čijim se redovima bez pogovora priključio. Nakon svršetka akcije, Tuđman ga je odlikovao medaljom, a kasnije je dobio i braniteljsku iskaznicu. Nakon rata još je četiri godine radio na niže plaćenim mjestima u poduzeću: kako je ono vidljivo propadalo i pošto je Milan odbio konobarsko mjesto u restoranu “Zagorac”, odlučili smo 1999. uzeti u najam lokal u Rudanovcu kraj Korenice. Prodali smo stan u Zagrebu i preselili u Frkašić, Milanovo rodno selo – priča njegova supruga, pokazujući stare Milanove fotografije iz saborskog restorana.

Susret s Mesićem u Lapcu

Učestalo spominjanje Milanova imena zapelo je za uho Jovi Ognjenoviću iz obližnjeg Grabušića: Škorića je upoznao davnih sedamdesetih, kad je radio u zagrebačkom “Agrokombinatu”.

– Nikad nitko za Milana nije rekao nijednu ružnu riječ. Bio je legenda ugostiteljstva. Za ono što sam čuo od Domljana mogu samo reći da ne valja. Milan je bio ljudina, a tko je dobar čovjek taj je dobar i kao Hrvat i kao Srbin. Jako sam razočaran takvim istupom Žarka Domljana – rekao je u dahu Ognjenović.
Darinka Škorić prisjetila se zgode iz doba kad se Stjepan Mesić borio za drugi predsjednički mandat. Padao je prvi snijeg, Mesić je dolazio u Donji Lapac. Trebalo ga je dočekati i pripremiti mu domjenak, pa su tamošnji ugostitelji pozvali Milana u pomoć, a on je u Lapac poveo svoje osoblje i potrebni inventar.  

– Sanitarni je inspektor došao provjeriti odgovara li lokal za prijem standardima, a kad je vidio moga muža, rekao mu je: “Ako si ti tu, ja nemam nikakve brige!” Kasnije ga je prepoznao i Mesić i dobrohotno ga zapitao: “A što ti tu radiš?” Milan mu je odgovorio da su ga zvali, da je red da pomogne da bude sve kako treba. Toliko o čovjeku koji je, kao, trebao trovati političare – kaže Darinka Škorić.

Još se nije oporavila od suprugove smrti, pa su je Domljanove laži dodatno potresle. Posla oko lokala je puno, uz Milanovu bi se pomoć sve lakše dalo organizirati. Mala su joj utjeha tek dobri ljudi koji su ih oboje poznavali i koji posljednjih dana zovu, pogotovo iz Zagreba, pružajući joj podršku da izdrži u borbi za pravdu, barem zbog pokojnog supruga, koji za stjegonošu Domljana očito i na drugom svijetu još nosi krivo ime i prezime.

Otrov iz “Globusa”

Nedavno je na objede Žarka Domljana iznesene u emisiji “Nedjeljom u dva” reagirao Radomir Škorić, otac pokojnog Milana, koji je u pismu objavljenom u “Novom listu” podsjetio na zaboravljeni slučaj iz sredine devedesetih, kad se doista dogodilo trovanje u saborskom restoranu. Članak o trovanju objavio je tjednik “Globus”, tada u rukama Miroslava Kutle: tekst je ilustriran fotografijom osoblja “Lovačkog roga”, tvrtke koja je  saborski restoran prestala voditi u kolovozu 1992. Vinovnikom je označena Milica Zeljak, šefica kuhinje restorana u vrijeme kad njime upravlja “Lovački rog”. Gospođa Zeljak tada uopće tamo nije radila, jer je – što potvrđuje i Darinka Škorić – još 1992. preuzela vođenje restorana u Skupštini grada Zagreba. Za lažno okrivljavanje “Globus” joj je isplatio naknadu od 40 tisuća kuna.