Trajniji od Planckove konstante

Za veliku slavu velika kazna, kaže De Gaulle. U slučaju Gorana Milića, ta često citirana dosjetka ne vrijedi. U četrdeset godina karijere Milić je bar 30 godina bio silno slavan, ogorčio je brojne ljude, promijenio više ideoloških košulja nego Aleks Grdić grudnjaka, pa ipak od velike kazne nema ni “K”. Nekoliko godina medijskog ostracizma nakon Yutela, nešto neugodnog vucaranja po časopisima obavještajnog podzemlja, nadzemlja i bezumlja, mučno dokazivanje pravovjernosti, pokoja ne sasvim laka godina podstanarstva i to je uglavnom to. Nije mu nakon odlaska iz Beograda i Sarajeva bilo lako, ali nije to bilo ni žrtvovanje svetog Lovre, ako ćemo pravo. Ne dao bog većeg zla. Jer, u druge prazne kućice Milićeve biografije valja upisati i druženja s Carterom, Titom, Bushom, Markovićem, Tuđmanom, New York, London, Azurnu obalu, Madrid…

Promijenio je tri države – Jugoslaviju, Bosnu i Hrvatsku – i u svima ispao trajniji od Planckove konstante. Nevjerojatno, ali Goran Milić je karijerniji od Stjepana Mesića! Naime, Mesić je bio predsjednik u samo dvije države – u obje ga je policija malo pratila, malo čuvala – a Milić je dnevnik vodio u sve tri, i to bez policije za vratom. Još je prošli tjedan bio siguran kao potencijalni direktor programa HTV-a. A onda je netko utjecajan rekao: ne može na to mjesto bivši jutelovac… i ode mast u propast.

Stahanov s Prisavlja

Na mjestu voditelja središnje informativne emisije Milić je predvidljiviji od izmjene godišnjih doba. Još je transparentnija njegova retorika: to su uvijek opća mjesta službene ideologije, popularni frazemi, pučko prosvjetiteljstvo, diskretna podilaženja kolektivnom podsvjesnom, suptilno ulizivanje onima gore i zazor od ideje da se, bilo kada i bilo gdje, krene u zagovor onih dolje. Ili, ne daj bože, u neku donkihoteriju. Pa ipak, gigant jugoslavenskog novinarstva, čovjek koji planetu obiđe češće nego punicu, rado voli oslikati sebe kao – heroja pokreta otpora. Milić će mrtav-hladan novinarima reći: “Uvijek sam plivao protiv struje.” Možda, u tekućini koju proizvode Distillers Dumbarton Scotland, George Ballantine & Son Ltd., ali ne i  u “gorkoj rijeci naših dana”, kako bi rekao pokojni Tomislav Ivčić.

On je zapravo nešto posve obrnuto od plivača protiv struje. Goran Milić je mjerna jedinica oportunizma. Njegova jadikovka spada u sferu “starofrajlinske martirologije”. To je naricanje krčmarice koja se žali da joj je promet slab, a u slamaricu uredno sprema milijune. Ta mantra kod nas više vrijedi nego iskrenost. U društvu u kojem dominira egalitarni sindrom, siječe se svaka glava koja imalo strši. Svojim obrazovanjem, znanjem jezika, poznavanjem medija, upornošću i voljom, “Milić od Bačve” (kako ga je nazvao Ivan Starčević) – ako ćemo pošteno – nadvisuje svaku televizijsku konkurenciju, i to ne samo u Hrvatskoj nego i puno šire, barem za glavu. Da je rođen u SAD-u, bio bi milijunaš. Taj se u Generalnoj skupštini UN-a snalazi kao Stipica Radić u Strizivojni Vrpolje, da upotrijebimo staru Krležinu dosjetku o Titu. U provincijalnoj močvari zvanoj Hrvatska to je nedostižan doseg.

On je najveći krokodil naše televizijske bare. Goran Milić godišnje može obići Ekvator dva puta, napraviti 20 reportažnih emisija u budžetu s kojim Antun Vrdoljak ne bi prošetao od Lašćine do Savice – i svima biti zanimljiv. Triput mlađi kolege zbog jedne reportaže na neradni dan vrište: “Mobing!” A on je, koju godinu prije penzije, Stahanov s Prisavlja. To je onaj sovjetski rudar koji je na poticaj Partije u jednom danu iskopao 102 tona ugljena, 14 puta više od uobičajene norme. Zato mu je bolje da se pravi lud, nego da se pravi pametan. No, žali bože!

Naime, Milić će uvijek podjednako svima prodavati istu, staru, predvidljivu, milićevsku bozu, pisanu nevidljivom tintom. On uvijek navlači vodu na svoj mlin: Hrvate koji pate za socijalizmom uvijek će podsjetiti na redove za kavu i benzin te par-nepar sistem (Da, Miliću, ali koliki je tada bio vanjski dug pet puta veće zemlje?), one koji kritiziraju Milinovićevu reformu zdravstva uvijek će podsjetiti da su u socijalizmu svi imali osiguranje, ali svi osigurani nisu mogli doći na VMA (A danas mogu? I pride, moraju platiti!), nego samo oni s jakim vezama. Štovano općinstvo će upozoriti na opasnost od povratka Srba, koji su odreda krivi zato što su mu neki drugi Srbi oduzeli stan od 90 kvadrata u centru Beograda. Onako, građanska pozicija s nacionalnom figom u džepu.

Ali Gorana Milića izdaje i karakterno najbolje opisuje jezik. Kada opisuje Tita, reći će: Bio je ravan ili nadmoćan svima, uvijek je imao superiorno držanje, osim s papom Ivanom Pavlom II. Tu je, kao, bio inferioran. U nekoliko intervjua Milić će ponoviti tu svoju zamjedbu koja – ako je uopće točna, a sve što znamo o prirodi i društvu upućuje na zaključak da nije – nema za cilj opis dvojice pokojnika, nego rehabilitaciju jednog živog čovjeka: njega, Milića. Naime, on time želi reći kako je Tito bio grandiozan lik (pa mu se moglo i služiti: bio je svjetska manga), ali je neumrli Papa bio još veći (čime se disketno dodvorava katoličkoj većini i, još više, vladajućoj manjini unutar te većine). Manevar ipak ne uspijeva do kraja, što vidimo po krahu kandidature za direktora programa HTV-a. Yutel je ipak smrtni grijeh. Tuđmanu nije smetao: on je vjerovao u hrvatsku nadmoć, pa je gotovo sve Hrvate sa saveznih pozicija zvao u Zagreb; Milić mu je bio dokaz rasne superiornosti i nudio mu je čelnu poziciju na HTV-u. Milić je to tada odbio, jer je Markoviću, Armiji i Yutelu davao veće šanse. Pogriješio je, a na mjesto širokogrudnog Tuđmana došli su uskogrudni zaplotnjaci koji ga prepoznaju kao Jugoslavena.

Čovjek s leksičkom maskom

Ima jedan detalj iz kojeg se vidi da su oni u pravu: Milića nešto razotkriva kao ideološki i nacionalno prazan skup, kako bi rekli matematičari, kao osobu bez uvjerenja, kao puku rezultantu najmoćnijih društvenih sila. To je riječ “šport”.

Samo dva novinara HTV-a, Mićo Dušanović i on, uvijek i bez iznimke kažu “šport”. Zvuči, dakako, smiješno, ali to je zapravo raskrinkavajuće. Čovjek koji je domaći u hrvatskom jeziku – a jezik je kuća bitka – jedan “istinski kvalitetan Hrvat”, kako bi rekao Stipe Šuvar, nikada ne bi rekao “šport” ako nije rođeni purger, a Milić je iz Slanog pored Dubrovnika, gdje se “šport” ne kaže ni na dopu. Ne, to je leksička maska koju navlače oni koji ne žele da se prepozna njihova identitetska praznina. To je jezična kalkulacija. To je ideološka, konjunkturna maska koja otkriva da iza nje ne stoji uvjerenje nego račun. Jednom je krivo računao, s Yutelom, pa ne bi više htio pogriješiti. Neće da ga netko optuži za manjak hrvatstva. Da mu otkrije rupu. Želeći biti razmjerno veliki Hrvat, Milić nehotično otkriva zašto to ipak nije. On je samo stavio veliki ulog na tu kartu. On je stranac koji je papagajski točno, prema navadi savršeno, načuo sve detalje jezika koji mu je materinji, a ipak tuđ. Zato bi i “hrvatski” mogao upisati na listu stranih jezika koje govori briljantno…

Goran Milić uvijek će se diskretno pozicionirati na strani moći, konkretno, posljednjih decenija na strani tzv. državotvornoga hrvatstva, jer računa da je to opcija koja, bez obzira na političke mijene, na koncu uvijek trijumfira. Nije blesavo: od 19 godina hrvatske samostalnosti, desnica je državu vodila punih 16. Matematički, dakle, oklada na “desno” nosi čak 84 posto šanse na pobjedu, naspram 16 posto na “lijevo”, a Milić bi znao izračunati i teže račune od ovoga, za koji vam i nije potreban kalkulator.

Kritika je u njegovim prilozima i emisijama česta, ali je posve bezopasna. Tako se moglo i u socijalizmu. Pojave da, ali drugovi ne. Nomina sunt odiosa. Milić je kritičar koji je ne samo zube nego i gebis okačio o klin. Naš bankar, reći će Milić, nije neki zagriženi kalvinist iz Ženeve koji nikada ne daje intervjue nego svaku tajnu čuva do groba, nego je neka radio Mileva; naš predsjednik općine nikada nije volonter, nego je nekakav Ostap Bender – sve je to načelno, i sve je to točno, i sve je to predmet Milićevih diskretnih zgražanja  – ali ime i prezime nekog konkretnog zlikovca, e to iz našeg plivača protiv struje ne možete iščupati ni zubarskim kliještima. To da je Protega mrčio silne pare možete od Milića saznati samo ako Protega završi u zatvoru, nikada prije. Što bi bio posao novinara. Kada nas, iz fotelje urednika TV dnevnika, gleda s onim tako personality tregerima i kada prodaje svoje didaktičke magle, Milić zapravo otkriva kako nas strašno, duboko prezire. Jer, njegov je ton uvijek prikriveno prezriv: evo, “mi” (a uistinu: vi, dragi gledatelji) pojma nemamo, a pogledajte kako je to u svijetu, kojim ja hodam kao da sam se u njemu rodio! O tome saznajte u mom dnevniku, u mome “Putujte s…”. To se zove život na visokoj bozi!

“Tako svetski, a tako naš”, ovih je dana baš Goran Milić ipak imao najveći propust od svih hrvatskih urednika. U njegovu se Dnevniku na dan vehabitskog terorističkog napada u Bugojnu, u kojem je ubijen jedan a stradala šestorica policajaca, “našlo mjesta za korupcijsku aferu u Francuskoj, probleme s otplatom nekretninskih kredita u SAD-u, referendum u Kirgistanu i – priču o tome kako Diego Maradona navodno ima hrvatske korijene”, ali ne i za fuckin’ Bugojno. Baš pacerski potez.

Ili se pokloni ili se ukloni

Maradona – Hrvat, e ta je jača vijest baš morala stati i u sve manje gledanih pola sata na nacionalnoj dalekovidnici, ali ne i Bugojno. “Vrtjeli smo tu vijest cijeli dan, u svim vijestima, ne moraju u Dnevniku biti sve vijesti koje su emitirane preko dana u informativnim emisijama”, rekao je Milić novinarima T-portala, koji su ga upitali smatra li zaista, kao dugogodišnji novinar i urednik, da HTV može u svom središnjem Dnevniku ignorirati jednu od najvažnijih vijesti dana.

“Dugo sam” rekao je Milić, “razmišljao na koji način da je plasiram, koju intonaciju dati? Postoji interpretacija da je Al Qaida na pragu Hrvatske, a postoji i interpretacija da je to kriminalac koji se osvećuje policiji, jer su ga prebili. Ja ne mogu zamisliti da javnosti dam vijest bez intonacije, pa sam zaključio da je bolje da ne fulam nego da intoniram pogrešno, baš zato što se to od mene očekuje. Ali da, trebao sam objaviti tu vijest na 20 sekundi”, rekao je Milić.

E, tu je sve rečeno. Ne treba nama, Miliću, interpretacija ili intonacija, nego vijest: to da je bomba ubila jednog čovjeka, a šestoricu ranila, da policija istražuje tko je bombu postavio, da se to dogodilo u Bugojnu – i to bi bilo sasvim dovoljno dobrom novinaru. Treba li tsunamiju intonacija? Ne treba. A zašto bi ovom trebala? Bomba je bomba, mrtvac je mrtvac. Ali Gigantu treba interpretacija, da bi bio čist pred Moćnima jer stvar je osjetljiva.

Pa ipak – Miliću nije puno za zamjeriti! On je, kao kandidat za direktora programa HTV-a, bio drugo najgore zamislivo rješenje. Prvo je Hloverka Novak Srzić, novinarka koja bi u svakoj iole normalnoj sredini odavno bila škartirana. Lustrirana. No, vladajući u Hrvatskoj od dva zla uvijek biraju gore. U ovakvoj državi, eruditi i znalci poput Milića – a to mu nitko ne može osporiti – i nemaju drugu sudbinu: ili će se pokloniti, ili će se ukloniti. Žrtvovanje nema nikakvog smisla. Milić se poklonio do poda, do crne zemlje – ali uzalud, našlo se i boljih.

Normalni građani bi demonstrirali da im se ovakve sablasti imenuju na nacionalnu dalekovidnicu. Naši šute. Neka. Svaki narod ima televiziju kakvu zaslužuje!