Umjetnik od zanata i alata

Uz nedavno preminulog Tomislava Gotovca, domaću underground kazališnu umjetnost  nesumnjivo je obilježilo i višegodišnje djelovanje Istranina Pina Ivančića. Po mnogočemu atipičan za hrvatsku scenu, Ivančić nije od onih koji su sav svoj fizički, mentalni, emotivni i kreativni naboj usmjerili isključivo prema umjetnosti: svjestan da od “igara” kojima je sklon nema kruha, desetljećima je u koloni svojih sudrugova na znak sirene odlazio na radno mjesto, kratko u pulskoj Tvornici cementa, a potom u “Uljaniku”. Mirovinu ondje ipak nije dočekao jer je – poput tolikih drugih – završio na Zavodu za zapošljavanje.

– Odradio sam 33 godine, najveći dio upravo u škveru. Nedostajale su još dvije godine do prijevremene penzije, ali se i kod nas, možda malo tiše nego drugdje, dogodila famozna privatizacija: “Uljanik” se s vremenom rastakao na manje dijelove, koje su potom privatizirali veliki maheri, šefovi pojedinih radnih jedinica, koji bi postajali vlasnici 49 posto udjela. Tada su me, kao i još 105 radnika, proglasili tehnološkim viškom i poslali ća doma, na ulicu. To se dogodilo 2005., otkada čekam uvjete za starosnu mirovinu. Kada ću ih i hoću li ih dočekati, tek treba vidjeti.

U cipelama socijalizma

Za čovjeka koji je ugled stekao u uskom krugu ljudi koji se bave performerskom umjetnošću, prilično ste upućeni u privatizacijske teme i sheme. Vi ste, u tom smislu, “vrlo normalni”: ustajali ste u šest, odlazili na posao, marendali u kantini, pa opet posao… Kako je to od 7 do 15 biti radnik, a onda umjetnik?

– Ja sam oduvijek, još od osnovnoškolskih dana, pokazivao sklonost nekakvoj kreativnosti, najprije kroz muzičke sekcije, a onda i kroz r’n’r bendove. U to se vrijeme govorilo kako nema života bez rada i alata. Moji djedovi i roditelji, od kojih sam stjecao znanja i iskustva, čitav su život bili radnici, pa je valjda logično da sam se i sam dao u posao. No, krajem ’60-ih i početkom ’70-ih godina prošlog stoljeća rasplamsali su se razni muzički i umjetnički pokreti u kojima sam se našao. Jedan moj djed bio je tipični istarski težak, no uvijek bi našao vremena da nama unucima radi razne stvari od svih mogućih priručnih sredstava: radio nam je, recimo, vodenice od mrkve i repe, dok smo mu pomagali u polju. Hoću reći, i uz svakodnevni posao, pa i u njemu, uvijek možeš pronaći komadić kreativnosti, igre i mašte. Dok sam pohađao tehničku školu, imali smo i obaveznu četverosatnu praksu koja me naučila kreativnosti, jer su tadašnji majstori od kojih smo učili uistinu bili pravi artisti. I posao u škveru, gdje sam radio kao elektromehaničar, davao mi je određenu slobodu u kreaciji. Svaki je proizvod prolazio  kroz moje ruke i već ta činjenica je bila dovoljna da se izrazim. Turpijom ili bilo kojim drugim alatom. Kreativnost ne možeš dobiti u školi, ne možeš je naučiti, već je dobivaš zanatom. Nekada se na likovnim akademijama dobivao zanat, pa si znao kako ćeš oblikovati kamen, tesati ga, kakvu ćeš boju odabrati za koji oblik i materijal… I zato smatram da su stari majstori u radionicama bili pravi umjetnici, koji su svoj posao i doživljavali kao umjetnost, a ne kao puki posao koji mora biti odrađen. I to je taj klik u glavi, kada shvatite da je to čime se bavite, ma koliko banalno možda bilo, zapravo svojevrsna umjetnost.

Kada ste počeli s performansima?

– Svoje sam prve performanse radio u okviru tadašnje pulske likovne scene, ali sam povremeno znao sablažnjavati i u “Uljaniku”. No, prve sam pizdarije počeo raditi na akciji “Grizia” u Rovinju 1973., kada sam rezao ruke i ostavljao krvave tragove po kamenim pločama ulice. Međutim, to je bilo potpuno prešućeno jer se tadašnjim komisijama za kulturu nije dopalo to što sam radio. Tek sada se vade neki zapisi iz arhiva u kojima se vidi da sam i tada stvarao. U “Uljaniku” sam od 1978. bio član kulturno-umjetničke sekcije i na jednoj sam se godišnjoj izložbi radova, osim jednom izloženom slikom, predstavio djelom u kojem su glavnu ulogu imale radničke cipele koje nosim svaki dan i kojima se oslikava sva težina radničkog života. Naravno, odmah su mi zamjerili pogrešno tumačenje socijalističkog radničkog života. Bez obzira na sve, nastavio sam stvarati i u samom škveru: marljivo sam skupljao višak materijala, škart, i od toga radio skulpture. Ostali su me u čudu gledali, kao što je ovome, opet kući nosi smeće: drugi su s posla nosili bakar, nikal i ostalo potrebno za gradnju kuća, a ja sam vukao pizdarije. S druge strane, neki su po zidovima radionice lijepili slike golih žena i kalendare, a ja svoje slike i kolaže.

Za mene je umjetnost svakodnevni život

Koliko u vašoj umjetnosti ima bunta?

– Htio sam ukazati na potrebu da se umjetnost demokratizira, da ona nije rezervirana za bogate i školovane, jer se s umjetnošću uspješno može baviti i radnik, pa i netko sa završena četiri razreda osnovne škole. Nekim svojim akcijama vrlo sam jasno izražavao bunt, primjerice, s famoznim klanjem purana u Pazinu ispred tamošnjeg doma, samo 500 metara dalje od “Purisove” klaonice. Bio je to čin izražavanja nezadovoljstva zbog tada aktualnog master-plana razvoja turizma u Istri što ga je predložio Ivan Jakovčić, a kojim je planirano da se na mjestu “Uljanika” digne velebni turistički kompleks, odnosno da se škver izmjesti. Svaki takav potez je vrlo bolan i nikada se ne može izvesti elegantno, dovodi u pitanje tisuće radnih mjesta. Najkraće, htio sam poručiti da se na takav način ne smije ljudima bacati prašina u oči i da se tako ozbiljna pitanja moraju rješavati glavom, a ne obezglavljeno, kako je završio taj puran.

Umjetnost je i nacionalna kazališna kuća, i balet, i operna pjevačica, i Antun Vrdoljak: po čemu se vi, svojim performansima, razlikujete od njih?

– Ako mene pitate, umjetnost je doslovno svakodnevni život. Ovo što mi performeri radimo upravo je svakodnevni život, odnosno izvaci iz svakodnevnog života. Nekada se to shvati lakše, nekada teže, ali sam najsretniji kada vidim da je ta takozvana elita neki performans uspjela shvatiti poslije nekoliko godina. Pa, mene su u “Uljaniku” savršeno kapirale osobe s dva razreda škole, ali elita nikako nije mogla prokljuviti što ja to radim. Osim toga,  performans se teško prodaje, teško se unovči. E sad, zašto je tako? Ni sam ne znam. Vjerojatno jer još nije probijena neka blokada koja vlada u javnosti i koja ne dopušta da i taj oblik umjetnosti poprimi globalnije razmjere. Mislim da određeni kulturnjački lobiji ne dopuštaju da se to dogodi, a i same, nazovimo ih, mecene često su na udaru performera, pa ne žele ulagati u nas. Ali, da, volio bih da se pojavi netko tko će mi za moj performans staviti u džep pet tisuća eura. Ne bojim se komercijalizacije umjetnosti kojom se bavim. Zbog čega i mi ne bismo živjeli od onoga čime se bavimo? Ako za to postoji interes.