Univerzalni temeljni dohodak i kako do njega

I kada situacija još nije revolucionarna, u društvima svejedno djeluje živa socijalna imaginacija. No, ona se tada troši na tzv. realne utopije koje, kao i istoimena politika, pokušavaju pokazati da se društvo može utopijski popraviti bez da izađe iz svojih osnovnih ideoloških parametara. Danas te parametre određuje građansko utemeljenje apstraktne, monadne individue i njezin svijet ugovora, kojima ona hoće bitno odrediti svoje odnose spram drugih, sličnih individua, no u kojima ipak može preživjeti djelatno sjećanje na neku bezuvjetnu zajednicu.

Jedna takva realna utopija, o kojoj se u centrima kapitalske moći, pa onda i na periferiji, već godinama priča, jest pokret za uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka (UTD). U civilnom društvu od hrvatskog je poznatiji engleski izraz za taj civilni institut: basic income. U nas ste o njemu mogli čuti ako ste pratili izjave nekih od prominentnih svjetskih ljevičara, kao što su Negri, Hardt i mnogi drugi (o historijatu pokreta vidi okvir), ili ako pratite medije u susjednoj Sloveniji, gdje se javna rasprava na ovu temu, za razliku od Hrvatske, svako malo iznova zameće. A uvođenje UTD-a zagovaraju (zasad bezuspješno) brojni stručnjaci, na čelu s poznatim ekonomistom Jožetom Mencingerom. O čemu je riječ?

Postmoderna socijalna država

Pojmovnici socijalne politike u Hrvatskoj kažu da pojam temeljnog dohotka nije jednoznačan, no da možemo razlikovati univerzalni od parcijalnog. Univerzalni temeljni dohodak dobivao bi svaki pojedinac, bez obzira na to ima li plaćeno zaposlenje ili ne, bez obzira na svoje prihode ili želju za radom (pravi UTD širi je i od državljanskog temeljnog dohotka, jer uz državljane obuhvaća i one koji bi, dužinom boravka, mogli biti državljani, ali to nisu). Parcijalni temeljni dohodak podrazumijeva temeljni dohodak namijenjen određenim skupinama (npr. osnovna mirovina za sve građane određene dobi, dječje naknade za svu djecu, naknade za rastavljene roditelje koji imaju ovisnu djecu i sl.). Temeljni dohodak bio bi izuzet iz poreza na dohodak. Tako bi se dosadašnji sustav socijalne pomoći, smišljen za prošla vremena stalnog zaposlenja većine s jedne, i nezaposlenosti manjine s druge strane, zamijenio novim, integriranim u porezni sustav.

U svom iscrpnom prijedlogu za uvođenje UTD-a u Sloveniji, elaboriranom na 73 strane a izrađenom za potrebe tamošnjeg vladina ureda za makroekonomske analize, autorica Valerija Korošec, inače propagator i zagovornik UTD-a, umjesto definicije nudi opis bitnih svojstava UTD-a (za razliku od postojeće politike socijalnog osiguranja), koji sažima u tri točke: 1) UTD se isplaćuje pojedincu, a ne kućanstvu; 2) isplaćuje se bez obzira na dohotke iz drugih izvora; 3) ne zahtijeva spremnost na rad (workfare). Svi drugi elementi – visina svote, izvor financiranja i opseg onih zahvaćenih tim pravom, kao i moguće smanjenje drugih transfera – variraju od zemlje do zemlje.

Zagovornici uvođenja UTD-a vole isticati njegove prednosti za državu. Time ona obezbjeđuje egzistencijalnu sigurnost, osigurava strukovnu autonomiju pojedinaca, podižući njegovu radnu motiviranost i inicijativnost, tvrde. Pogledamo li slijed argumentacije koji Valerija Korošec podastire za Sloveniju, tvrdeći da je nužno pribjeći toj mjeri, možemo samo konstatirati da su slični problemi prisutni i u Hrvatskoj. Radi se o tzv. tranzicijskim zaostacima za centrima, koje financijska i privredna kriza, recesija ili depresija, samo još dramatičnije ističu. Radi se o nezrelosti institucijskih okvira te nekritičkom preuzimanju tuđih institucionalnih i vrijednosnih rješenja (EU, NATO, propala ideologija tržišnog neoliberalizma), uz potpuni izostanak vlastitog koncipiranja i djelatnog planiranja društvene budućnosti. Posljedica je nepodnošljiva smjesa ideologije neoliberalnog tržišnog fundamentalizma – koja dolazi iz središta kapitalske moći – i domaće, raspadajuće se, institucionalne, kulturne i vrijednosne podloge odumirućih i izopačenih ostataka socijalizma. Sjećanje na socijalističke vrijednosti jednakosti i solidarnosti čini prihvaćanje novih okolnosti tranzicije u (ovisno o načinu konceptualizacije) postmoderno, postindustrijsko ili postfordističko društvo, društvo čija “socijalna država”, smišljena da ublaži proturječja industrijske modernizacije, više ne može odgovarati na izazove bitno redefiniranog rada i njegova “tržišta”, prepunim resantimana. Otuda proizlazi potreba za drugačije organiziranom (postmodernom) socijalnom državom.

Novi odnos između radnika, poslodavaca i države

Nalazimo se u “novoj” situaciji da, usprkos odlasku na posao (i masovnom nezadovoljstvu njime), četvrtina stanovništva živi u siromaštvu, da su mnogi zaposleni a siromašni. No, zasad ne tako da bi socijalni očaj mobilizirao na pobunu. Granica siromaštva, izražena novcem, u Sloveniji je mjesečni prihod od 495 eura, a u Hrvatskoj negdje oko 2.000 kuna. Ipak, da bi ostvario pravo na primanje socijalne pomoći, pojedinac mora zadovoljiti još niz uvjeta propisanih zakonom. Sve to kontroliranje i administriranje pojedinca stigmatizira, čineći cijeli proces za državu skupim, a za društvo, zbog niza manjkavosti u sustavu socijalne zaštite, problematičnim. Bez da ulazimo u detalje koje je, kada bi došlo do primjene instituta, nužno razraditi i uskladiti, možemo konstatirati da je pravilan i smislen odnos između UTD-a te minimalne i prosječne plaće u jednoj zemlji izraziv u brojkama kao 1:2:3. No, što činiti u ciničnim društvima, u kojima ni minimalna plaća zaposlenih ne garantira zadovoljenje osnovnih egzistencijalnih potreba?

Sistem UTD-a smanjio bi pritisak na poslodavce u smislu “socijalnih kriterija”, no istovremeno bi se suočili s radnicima koji nisu “socijalno ucijenjeni”, tj. koji nisu u proleterskom položaju da moraju prodavati radnu snagu da bi preživjeli. Radnici kojima je osigurana socijalna sigurnost, potporom cjelokupne zajednice, pa dakle i države, pomno bi birali svoga poslodavca, u smislu poštivanja zaposlenika, dostojne plaće i uređenih radnih odnosa. Društvo bi, dakle, omogućavalo pojedincu da se za rad odlučuje pod dostojnijim uvjetima. Svi građani postaju tako neka vrsta društvenih službenika koji, po analogiji s članovima obitelji, odlaze u svijet plaćenoga rada da bi živjeli bolje od preživljavanja na rubu siromaštva. Tko u svijetu rada ne uspije, neće biti stigmatiziran, a osjećaj prihvaćenosti i sigurnosti dat će mu sredstva i snagu da preživi do sljedeće prilike. Država bi morala shvatiti da joj je bolje osloniti se na lojalnost državljana nego na lojalnost poduzeća, npr. multinacionalnih kompanija: kompanije će dolaziti i odlaziti, poduzeća nastajati i propadati, a državljani su uvijek tu. S druge strane, država će – omogućivši poduzećima najam radnika oslobođenih straha za egzistenciju, pa onda i kreativnijih i optimističniji – nuditi jedinstvenu radnu snagu.

Ova utopija već se pri ispisivanju pretvara u distopiju, nacrt orvelovskog društva sretnog i zadovoljnog najamnog radnika (iako UTD načelno ne isključuje participativne, pa i samoupravne odnose u proizvodnji). No, o kritici cijelog modela više na kraju.

Kako bi se UTD financirao? Više je mogućih rješenja, a prevladava prijedlog financiranja iz Tobinovog poreza, ekoloških poreza, društvene rente ili iz proračuna. U tom kontekstu moguć je prijedlog financiranja UDT-a iz postojećeg sistema doprinosa i proračuna, koji samo treba pojednostaviti. Kada se uvede doprinos za UDT, ukida se osiguranje za nezaposlenost, materinstvo, opća porezna olakšanja i povlastice proistekle iz uzdržavanja djece. Zagovornici ovog instituta dokazuju njegovu superiornost spram sadašnje (ne)organiziranosti socijalne države, naročito u smislu pojednostavljenja vladinih socijalnih politika i jeftinije države.

Realna utopija

UTD, uveden na nivou egzistencijalnog minimuma (dakle u iznosu od oko 2.000 kuna za sadašnju Hrvatsku), za zagovornike je ona Arhimedova točka koja nudi rješenje za nagomilane probleme moderne socijalne države, koje “postmodernizacija” iste više ne može riješiti. Prije svega, to je fenomen tzv. jobless growtha, eventualnog izlaska iz krize i privrednog rasta, ali iz čega su isključene rastuće mase nezaposlenih i, još važnije, loše zaposlenih! Psihološki, radi se o, tvrde zagovornici, dvostrukom dobitku. Jer, ovo doskora narcističko društvo treba najprije izaći iz poricanja da državljanima, koji su plebiscitarno izabrali svoju državu, danas nije zagarantirana ni reprodukcija golog života. A onda bi se još povratilo narušeno povjerenje u zajednicu, vjera u sugrađane i sistem, nužna da bi on funkcionirao.

No, tu počinje i problem s ovom realnom utopijom, koja u osnovi ima ugrađenu “konstrukcijsku grešku” zamjene sredstva (postmoderne tehnike, informatizacije, fleksibilizacije itd.) i svrhe (ljudi “beskonačno” prilagođenih kapitalu). Iako porijeklom liberalna (lijevo i desno), ona danas, kada je izopačen i liberalizam a ne samo socijalizam, restaurira iluziju nekog egalitarnog kapitalizma. Društva slobodnog izbora, kojeg nigdje nema niti ga je ikada bilo. Zato je to utopija, koja atribut “realna” zaslužuje samo u pejorativnom smislu, s obzirom na to da je i dvaput propalo neoliberalno društvo neće dopustiti. A kada i bi, zamisliv je prigovor da bi to samo učvrstilo postojeće socijalne razlike. Uz dodatak, kao što u “Reviji za socijalnu politiku” piše Valerio Baćak, da bi tek tada pojedinci sami bili odgovorni za svoj neuspjeh, jer bi i službeno dobili slavnu jednaku šansu. Od 2.000 kuna. S druge strane, ako išta zaslužuje referendum ravan onome hoće li Hrvati živjeti u neovisnoj državi, to je valjda pitanje hoće li im ta država, tj. oni sami sebi, omogućiti socijalni minimum da prežive.

Povijest ideje UTD-a

Definicija svjetskog udruženja za uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka glasi: “UTD osigurava svakome pojedincu minimalni nivo dohotka (bez obzira na imovinu ili zaposlenost), te tako učinkovito sprečava širenje siromaštva, osigurava autonomiju pojedinca, njegovu radnu motiviranost i inicijativnost, dok istovremeno pojednostavljuje socijalne politike vlade.”

Ideja UTD-a razvijala se kroz historiju. Humanisti Thomas More i Thomas Paine, te socijalist-utopist Charles Fourier izvodili su ga iz teze da niti jedan čovjek ne smije umrijeti od gladi i teze da su zemlja i sve što nas prirodno omogućuje u vlasti ljudskog roda. Kultiviranjem ne raste vrijednost zemlje nego uloga u nju. Zato je svaki korisnik zemlje ljudskom rodu dužan “zemljišnu rentu”, a svaki član određene ljudske zajednice (bogat ili siromašan) ima pravo na “kompenzaciju” otkada je dopušteno privatno raspolaganje zemljom. Još je liberal John Stuart Mill u svojim “Principima političke ekonomije” (1849) ovako shvaćao distributivnu pravdu: najprije se treba odrediti određeni egzistencijalni minimum za svakog člana zajednice, bio taj sposoban za rad ili ne, a ostatak proizvodnje dijeli se između tri elementa – rada, kapitala i talenta.

Ideja UTD-a temelji se na sljedećim filozofskim i etičkim postavkama evropskog humanizma:

– čovjek je prije svega član zajednice, koja ne smije dopustiti da joj članovi umiru od gladi;

– preživljavanje pojedinaca mora biti prioritet u redistribuciji zajedničkog bogatstva;

– to pravo proizlazi iz pripadnosti nekoj zajednici (državi) i iz zajedničkog vlasništva te zajednice.

U svijetu postoji niz uglednih zagovornika uvođenja UTD-a, kako na ljevici tako i na desnici. Spomenimo samo Jamesa Tobina (tzv. Tobinov porez aktualna je sastavnica nekih koncepata financiranja UTD-a), Johna Kennetha Galbraitha, Andrea Gorza i Ulricha Becka, ali i protoneoliberala Miltona Friedmana. Filozof Bertrand Russel piše još 1918: “Određena manja svota, dostatna za preživljavanje, treba se osigurati svima, radili oni ili ne. Veći dohodak pripada onima koji su voljni raditi ono što društvo prepoznaje kao upotrebljivo. UTD nikoga ne odvraća od dohodovne djelatnosti. S duge strane, promovira individualnu slobodu i ostavlja nedirnutima pozitivne vidike tržišnoga kapitalizma.” Mnogi su u 19. i 20. stoljeću zagovarali neki oblik “društvene rente” i “socijalnog dogovora”.

U SAD-u su turbulentne 1968. Tobin, Galbraith i još oko tisuću drugih ekonomista potpisali peticiju za “zajamčeni dohodak i pomoć” i poslali je Kongresu, ne bi li tako smanjili moć administracije. Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća diskusija se vodi i na sjeveru Evrope, a neki je, kada je postalo jasno da puna zaposlenost odlazi u prošlost, pokušavaju nametnuti i na nivou Evropske unije. Osnovni tekst “UTD za sve” napisao je u Evropi najpoznatiji zagovornik ovog instituta Philippe Van Parijs, koji predlaže da država isplaćuje svim odraslim državljanima fiksnu i svima jednaku mjesečnu svotu.

Prvi primjer države koja je još 1982. uvela UTD je Aljaska, čiji svaki stanovnik (nakon šest  mjeseci stalnog boravka) dobiva godišnji dodatak u visini od 300 do 2.069 dolara iz aljaškog Permanent Funda, zaklade u kojoj se skupljaju sredstva od poreza na eksploataciju nafte.